Uze me uza se zajedno s onima koje najviše volim,
i povede nas na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred nama.
I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma
– nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti.
Gledala sam očima u sjaj, i nisam se rukama branila iako je bio sjajniji od ičega što sam prije vidjela, sjajniji od svjetla Sunca u podne.
Neodoljivo me privlačilo gledati, i gledati…
Oko mene bila je gora visoka
iako sam bila na ledini, u zadnjoj klupi kapelice, u dvorani…
Oko mene bila je osama
iako sam bila ramenom naslonjena na ono najmekše četiri centimetra više od moga, u zboru, i među tisućama kojima ne znam imena…
Oko mene bilo je neobjašnjivo tiho
iako je svirala himna susreta, glas se čuo sa zvučnika, i šaptali smo jedni drugima…
Oko mene bio je dan,
iako sam se kroz mračni hodnik vraćala u sobu, klečeći gledala u danicu, sjedila pored vatre…
Oko mene se smračivalo
iako su svjetla s pozornice bljeskala, i jasno sam vidjela lica, i tek je bilo jutro…
Prihvatila sam i rekla: Dobro mi je ovdje biti. Neka nas zajedno.
Doista nisam znala što govorim. Čula sam to negdje prije.
I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidjesmo doli Isusa sama.
Sišli smo s gore.
I nestade mi sjaja pred očima.
Uspinjem se ali nikako dovoljno visoko nisam na gori, od ljudi se sklanjam ali nisam u osami.
Ne osjećam…
Preobraženje Gospodinovo pripremalo je Petra, Jakova i Ivana za susret s neprihvatljivim i neshvatljivim Velikim petkom.
Svaki trenutak sjaja priprema me za nešto što tek slijedi…
U povratku s gore. U silasku u realnost.
Ili nekad još kasnije.
Krajem tjedna. Na Petak. Pa koji god dan i datum taj moj Petak bio.
Vjerujem.
Ivana Milićević