Kažu da je željeznička pruga kroz planinski dio najstrmovitijega dijela Alpa izgrađena puno prije nego je uopće postojao vlak toliko izdržljiv i pravljen namjenski da može tuda prolaziti. Izgrađena je rukama punim vjere, strpljivog čekanja i možda naivnog iščekivanja da će jednoga dana stići ono za što su se pripremili. Vjera. Samo vjera umije dati snagu koja te godinama krijepi i vodi do onoga dana kada ti Bog prepusti ono za što te vremenom spremao. Kažu da je naš Bog toliko savršen urar da sate i minute naših života tako precizno namjesti da nam se kazaljke poklope baš onda kada treba. Kroz povijest nam je to i dokazivao, u savršenim vremenima uzdiže one osobe koje su to svoje vrijeme, i ne znajući, u molitvi iščekivali. Tako u svoj raskoši i bogatstvu crkve iz mase pozlaćenih ističe onoga u najsivljoj raspadnutoj haljini. A mi ga danas slijedimo. Ovih dana više nego ikada, molim Ga da mi pomaže u odlukama, da opravdam svoje „navjestitelj Radosne vijesti“, da se pokorim Njegovoj zapovijedi danoj prije dvije tisuće godina, da On, nedavno Raspeti danas zemljom Uskrsnut hoda nogama svojih učenika. „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!“ sinoć mi je zazvučalo kao da svaku od tih riječi prvi puta čujem. Bog možda od mene u ovom trenutku ne traži da ostavim sve i odem kilometrima daleko, kontinentima udaljenim mjestima i pričam o Njemu. Možda od mene želi da izbrišem kilometre straha i predrasuda iz svoga srca i da Njega u meni mogu prepoznati u obitelji, na autobusnoj stanici, u redu u pošti. Jednako dok u farmericama čekam rezultate kolokvija ili dok se u haljini provlačim kroz masu. Da Njegovo ime slavim dok biram riječi dovoljno snažne da utješe prijatelja ili dok gledam patnju na bolesničkom krevetu. Da o Njemu pjevam jednako dok sama vozim ili dok ujutro glas spremam za ulaznu pjesmu. Da Njegovo Ime bude sveto na mojim usnama, pa bila ja u stanu s framašima, na ulici s prijateljima ili za stolom s odraslim, poslovnim ljudima. Možda od mene traži da budem ona osoba koja će osvijetliti sivilo, ili poput onoga vlaka koji će sve obradovati i promijeniti jer je moje vrijeme i mjesto za mene pripremao puno, puno prije. „Pođite!“ Onamo gdje nisam više samo ja i moji sebični planovi. Poći tamo gdje Krist čeka da ga otkrijem drugima, tamo gdje moj poziv počinje biti poslanje. Poći tamo gdje treba donijeti i utvrditi Riječ. Poći tamo gdje bi Krist želio preko mene biti. „A oni pak, odoše, i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše.“ Daj da opet čujem Tvoje: „Idi!“ , i ono ostane ono moje: „Evo me!“ poletno, ponekad plašljivo, oprezno, radosno i plešući. Da idem s Tobom. Onako kako Ti i ja znamo.
Ivana Milićević