Kako Tebi, Bože, bude kad ne pričamo par dana nikako a onda mi pet minuta pred ispit budeš džoker zovi koji se javi, nasmije i odgovori?
Mene najviše boli pomisao da te netko koga voliš želi samo onda kad mu nešto možeš pružiti.
A Tebe zovem svojim Prijateljem…
Kako Tebi, Bože, bude dok me gledaš kako ti prkosim, zaobilazim Tvoje tako jasne upute pa Te kasnije molim da mi ispočetka sve objasniš i moje greške ispraviš?
Mene najviše od svega živcira ignoriranje.
A Tebe zovem svojim Učiteljem…
Kako Ti, Bože, bude onda kad u svijetu zatajim da sam Tvoja i od Tebe, zaniječem dah koji si u mene udahnuo a onda poslije, kad dođu rezultati nalaza zahvaljujem jer je sve u meni između one dvije crtice koje zovemo normalnim?
Meni najjadnije i niže od dna bude licemjerje.
A Tebe zovem svojim Ocem…
Kako mi je ponekad teško i komplicirano biti prijatelj s Tobom.
Kao da to nije ni blizu kao provozati se s najboljom prijateljicom, piti cedevitu i istresti sve iz glave, sav miks briga koji se skupio na pauzi od učenja.
A s Tobom je puno ljepše, Tvoj zagrljaj je jači.
Kako mi je ponekad teško i komplicirano slušati te kao Učitelja. Kao da to nije ni blizu kao poštovati, upijati, i pitati objašnjenje profesora najtežega predmeta na godini.
A s Tobom je puno korisnije, Tvoja škola je životna.
Kako mi je ponekad teško i komplicirano zvati te Ocem. Kao da to nije ni blizu kao javiti tati da si dobro, u društvu očuvati odgoj, u svijetu ponosno nositi prezime.
A s Tobom je puno dragocjenije, Tvoj dom je vječni.
Pitaš me što ja kažem tko si Ti.
Drugačije objasniti ne znam.
U prijateljstvu jednostavniji od svih ljudi, u planovima mudriji od svih učitelja i u ljubavi pažljiviji od svih očeva svijeta.
Moj Bog…
Ivana Milićević