Slušam Tvoje riječi. Slušam ih u svojoj rastresenosti i u svojoj čovječnosti. Poneka tek riječ dopre do mog srca, dotakne ga i preobražava. Toliko još toga imam čuti od Tebe. Nikad mi nije dosta. Za moje svakodnevne borbe, ne znam je li uopće dovoljno ono malo što sam naučila iz Tvojih riječi. Želim ostati u Tvojoj prisutnosti. Želim da si tu u onim trenucima kada ne ljubim, kada zaboravim, kada skrenem, kada se uljuljam u svoju prosječnost. I ti mi obećaješ da ćeš biti sa mnom u sve dane do svršetka svijeta. I da ćeš mi poslati Duha tješitelja, savjetnika, nadahnitelja. Moje maleno, zahvalno srce se raduje, ali moje ponašanje, moja svakodnevica ostaje ista.
Pozivaš me na bolje, uzvišenije. Kažeš mi, stvorena si za više. Možda sam u očima svijeta dobra, prolazim pod te neke kriterije, sve u svemu – okej sam ja. A ipak… Nije mi to dovoljno. Znam i ja da mogu bolje. Ne mogu savršeno, ali definitivno mogu bolje. Mogu činiti stvari s više ljubavi. Mogu ispunjavati obaveze ne brinući se toliko. Mogu se više dati svojim bližnjima. Mogu te savršenije slijediti. Mogu te strastvenije tražiti. Mogu. Želim. Trudim se. I padam. Ali Duh Sveti, taj vjerni prijatelj kojeg si mi dao, tu je upravo u onom trenutku kada se osjećam napušteno, kada se osjećam bezvrijedno, kada mi ništa ne ide od ruke. A posebno mi dobro dođe u mom propitivanju, pretjerivanju, zabrinutosti. Kažeš mi: ”Kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.” (Lk, 12, 11-12) A ja se brinem za svakodnevne susrete, za normalne ljudske situacije, za ono što se gotovo sigurno neće ni dogoditi. Ti me vraćaš u sadašnjost, u razum, u razboritost, u ljubav, u mir. Mir… To je ono što mi Tvoje riječi donose. S Tobom, imam čvrste temelje, imam dom, imam oslonac. Još te jednom molim, za sve ove moje svakodnevne borbe, budi moje nadahnuće!
Znam da mi ne možeš dati ni ljubav, ni nadahnuće, ni oprost, ni milost, ako ja to ne želim. Daj mi da te sve više želim, da te sve usrdnije tražim, da te sve bolje vidim, da te pažljivije slušam i osluškujem. Ti si moj mir, moje sidro, moja ruka spasa, moje sve. Daruj mi da rastem u osjetljivosti na Tvoja nadahnuća. Hvala Ti što me nikad ne ostavljaš.
Marija Brkić
