ocekivanja

„Nisu li naša očekivanja ta koja najviše razočaraju?“, upitao je nadbiskup neki dan na propovijedi preko 30 000 mladih okupljenih na susretu pod geslom: Krist, nada naša. Za početak, ostavit ću nadu po strani.
Ponekad se osjećam kao cimbal koji zveči i mjed što ječi, kao ništa i nitko (Usp. 1 Kor 13). Zašto? Zato što vjerujem u bajke. One bajke koje moja mašta sama isprepleće davajući čarobne osobine stvarnim ljudima. Kreirajući događaje slijedom kojim ja želim i točno onako kako sam ja zamislila. Naravno, očekujući da se uistinu sve i tako odigra i da živim sretno do kraja života. Ljubav u bajkama uvijek pobjeđuje sve. Tako je u stvarnom svijetu. Samo što stvarni svijet nema nikakve veze s bajkom. I ljubav iz bajki se ne podudara s Ljubavlju u stvarnom svijetu. Koji šamar za mene sanjalicu! Dakle, morala sam prestati vjerovati u bajke…
Bajka započinje očekivanjem. Onim našim unutrašnjim čežnjama, željama i željicama. Nađe se u sadržaju svega, od toga kako bi mi da netko drugi reagira, kako bi da se ponaša prema nama, koji smajlić bi nam trebalo poslati nakon određenog značenja, kako bi trebalo završiti prvenstvo, kako bi Bog nama trebao urediti život… Ma mogla bih u nedogled. Poanta ove bajke je: Prestanite očekivati!

Kao Božja stvorenja stvoreni smo u slobodi. Pa ako sam Stvoritelj nije nametnuo nekomu svoju volju, tko sam ja da ikomu određujem bilo što, pa taman u svojim mislima? Jer dobro znamo kako se razočaramo kad se naše očekivanje ne ispuni. Štoviše, ona nas sputavaju u služenju drugima na koje smo pozvani svojim krštenjem. Dakle, nadbiskup je imao pravo. Očekivanja ruše slobodu i donose nemir i razočaranje. Bajka zvana očekivanje je lijepa, ali kao i svaka bajka izmišljena i nepostojana. Bez ljubavi, puna sebeljublja i onog „ja i moja volja“…
Nada je kontrast očekivanju. „Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav Božja razlivena je u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan!“ (Rim 5,5). Reče Pavao i objasni kako nada ne nameće ništa, ona očekuje dobro, ali prihvaća i loše. Zato Krist i je nada naša. Samo po Njemu mi smo spašeni i samo On, koji je davao sve, ne očekujući ni od ljudi ni od Oca bilo što, uzvisio se u svojoj malenosti.
Kontam nešto, što bi bilo da je Isus očekivao da su njegovi najbliži uz njega, da ga neće zatajiti, izdati, ne povjerovati Mu, da mu neće zadati seen u trenutku kada ih najviše treba? Što bi se dogodilo da se razočarao kada Bog nije maknuo sve loše stvari s njegovog puta ( a dobro znamo koliko ih je bilo)? Ne bi bilo mene. Ne bi bilo mog spasenja. Njega je vodila nada, njegov Otac.

Često ćemo, doći u napast da očekujemo od ljudi, pogotovo najbližih, da nas razumiju. Da čitaju naše misli i potrebe. Da su tu. Da čine sitnice koja nam toliko znače. Da ne rade stvari koje nam smetaju. Da nas poštuju i ljube. Da prihvaćaju… Očekivat ćemo da Bog djeluje onako kako smo mi zamislili da je nabolje, taman u poniznosti.
I kad pomislite da ćete pustiti to očekivanje, pojavit će se u vama grč. Bolan zid jer, ipak, nije ispunjeno naše očekivanje.
Tada se sjetimo Nade koja zna što nam je potrebno i prije nego zaištemo. Pustimo je da nas iznenadi. Sjetimo se slobode koju nam daruje od trenutka našeg začeća. Pustimo je da djeluje i darujmo je sebi. Sjetimo se da ništa ne ispunjava naša očekivanja osim Boga koji nas najbolje poznaje. Boga koji je Ljubav i koji nas poziva da ljubimo bez očekivanja u nadi. Sjetimo se da: „Ljubav ne traži svoje!“ (1 Kor 13,5)

Antonia Gašpar