sveti Franjo
Cvjetnica.
Dan koji nepovratno obilježi
svaki grad.
Od prve Cvjetnice do danas
mnogi su gradovi mijenjani.
Promjenu možda nisu ni tražili
ali su je, ipak, dobili.
Prolazak nekih ljudi
kroz te gradove
na baš taj dan
obilježio je i živote nas
koji živimo sada i ovdje.
Daleko od vremena tih ljudi
i daleko od gradova tih ljudi.
Prva Cvjetnica u sebi krije
dva hoda kroz grad.
Tesarov Sin iz Nazareta
najprije ulazi u Jeruzalem
da bi kasnije iz njega izišao.
Ulazi u slavlju,
poput pravoga kralja.
Izlazi noseći svoje prijestolje
kako bi bio Kralj
tvoga i moga srca.
Na istim ulicama
i od istih ljudi
On sluša različite poklike.
Od Hosane do razapinjanja.
Kratak je to put bio.
Oba puta On je zbog nas
prošao ulicama Jeruzalema.
Jedan bez drugoga nisu mogli.
Iako se u njemu danas
čuvaju samo uspomene
na te dvije šetnje
Isusa iz Nazareta,
i dalje je obilježen.
Teško je zamisliti taj grad
bez Njega,
ali i obrnuto.
Tako, valjda, biva
kad se kroz grad prolazi
na Cvjetnicu.
Postoji još jedna šetnja
nekim drugim gradom,
upravo na Cvjetnicu.
Ovog puta kroz grad,
kojeg dobro poznaje,
prolazila je ona
koju je taj grad ljubio.
Svi siromasi tog mjesta
bili su nahranjeni njenom ljubavlju.
Svaku je ulicu dobro poznavala.
Za nju nije bilo svečanog dočeka
na ulasku u grad.
Ušla je u njega
iz sigurnosti svoga doma
kroz vrata gdje prolaze
samo oni koji su umrli.
Klara je kroz Asiz
zadnji put prošla u noći
upravo na Cvjetnicu.
Daleko od pogleda svih
kojima se to ne bi svidjelo.
Daleko od glasova
čija bi buka samo pokušala
zaglušiti glas Onoga
koji ju je čekao na kraju te šetnje.
Otišla je iz grada
kao ona koja je umrla,
govoreći mu da ga ne treba.
Kao da je bježala od njega
jer ga nije htjela obilježiti.
Ali danas –
Asiz je teško zamisliti bez
Klare i Franje.
Teško je i Franju bez Klare jasno vidjeti.
A sve zbog šetnje gradom
na Cvjetnicu.
Prolaziš li ti gradom
na Cvjetnicu
slijedeći svoga Kralja?
Misliš li da možeš obilježiti svoj grad?
Nećeš nikada znati
ako ne pokušaš.
Prvi korak je najteži.
Svaki drugi
s tobom i za tebe
čini On.
Odvaži se!
Ne boj se osude,
ni dobacivanja,
ni ostavljenosti.
Na kraju tog puta
čeka te On
koji je taj put,
za tebe već prošao.
fra Nikola Jurišić
Gospodine, daruj mi Franjinu radost;
da mogu druge činiti sretnim, barem malo osmijeha izmamiti im na lice. Da se poput Franje i njegovih prijatelja možemo zajedno radovati životu, zajedno plesati i tugovati, dijeliti dane mladosti i žara, dane pjesme, razigranosti i poleta.
Gospodine, daruj mi Franjinu poniznost;
da mogu svoje snove podrediti Božjim planovima. Da ugasim plamen viteštva i slave u sebi i krenem izgarati za Tvojom voljom i onim što Ti želiš učiniti od mene.
Gospodine, daruj mi Franjine oči;
da Te mogu gledati i vidjeti u svemu stvorenom. Da prepoznam Tvoje obrise i na najodbačenijim licima, da vidim Tvoju svesilnost utkanu i u najmanjim sitnicama, da kroz zamagljenosti ovog svijeta mogu vidjeti i slijediti Tvoj potpis i Tvoj otisak.
Gospodine, daruj mi Franjine ruke;
ruke koje su sposobne zagrliti cijeli svijet, a nikoga ne prisvojiti ni zadržati za sebe. Ruke koje nemaju ništa, ali su spremne darivati sve, ruke koje te ne stišću, ne drže, ali te nikada neće napustiti ni ostaviti. Ruke, čavlom probodene da iz njih Ljubav nikad teći ne prestane.
Gospodine, daruj mi Franjine noge;
noge koje su spremne krenuti tamo gdje nitko neće, doći onima koje nitko ne želi. Noge koje su spremne poći samo zato što Ti to tako želiš, na Tvoju Riječ; bez puno riječi i bez mnogo pitanja, nego s povjerenjem da si ti Put naših koraka.
Gospodine, daruj mi Franjine usne;
da mogu poljubiti sve gubavo na sebi i na drugome. Da mogu njima naviještati i slaviti Tvoje Ime dok daha mi ne nestane. Daruj mi usne s kojih će se razlijevati samo Tvoja Riječ, kao sjeme koje čeka plodnu njivu, žetvu i svoje radnike.
Gospodine, daruj mi Franjino srce;
tako nježno, a opet tako strogo odlučno. Tankoćutno i prihvatljivo, ali Tobom u slobodi okovano. Srce koje drugoga ne tereti, nego Tobom oslobađa, srce koje živi i nudi slobodu skrivenu i satkanu u Tvojim zapovijedima.
Gospodine, daruj mi Franjinu molitvu;
a time daruj mi i Sebe samoga, jer je otac Franjo životom i sām postao molitva. Postao je vjerni svjedok, slika Krista na zemaljskim putima. Daj da i naši životi, slijedeći njega, postanu barem mali dio hvalospjeva Tvojoj svemoći, barem mali dio pohvala ljepote Stvoritelja, mali dio pjesme stvorova.
Velikoj franjevačkoj obitelji neka je sretna svetkovina našeg utemeljitelja! Mir i dobro!
fra Marin Karačić,
nacionalni duhovni asistent Frame BiH
Dragi brate Franjo,
danas se sjećamo dana
koji je na poseban način
urezan u povijest svijeta.
Nakon izvanrednog života
dogodilo se izvanredno umiranje
koje vodi još većem Životu.
Nije ti bilo teško
i u tom trenutku za nas svjedočiti
ljubav i blizinu Kristovu.
Samu si smrt,
koje se svi mi plašimo,
nazvao svojom sestrom
i pozvao je da ti dođe u susret.
Otkuda ti snaga za te riječi?
Kada se zagledam u tvoje zadnje trenutke
uhvati me stid i strah.
Jer sam premalo
onakav kakav bih trebao i htio biti.
Strah me da sam iznevjerio
ideal kojeg si nam predao u zalog.
Pokazao si mi kako živjeti evanđelje.
I tako je malo potrebno da mu budem loša reklama.
Ti si u poniznosti govorio braći
da započnete ponovo
jer do sada niste ništa
ili ste gotovo malo učinili.
Ja to mogu reći samo u iskrenosti.
I zbog toga me strah.
Da dane trošim uzimajući ljubav Stvoritelja
kao da mi ona po nekom pravu pripada
a ne trudim se uzvratiti na nju.
Pronalazim samoga sebe
kao uzrok onog tvog plača
kako Ljubav nije ljubljena.
Ali susret s tobom
obnavlja i mene
kao što je onda obnovio Crkvu.
Podari mi snagu za novi korak.
Da se barem odvažim pokušati
živjeti evanđelje.
Za Krista.
Kao odgovor na Njegovu ljubav.
Zajedno s tobom kličem
da mi je Gospodin dao braću (i sestre)
kako bi mi bilo lakše koračati.
Ipak, molim te
da me se sjetiš u molitvi
ispred lica Svevišnjega
koji je dobro,
svako dobro
i najveće dobro.
Izmoli mi snagu
da propovijedam evanđelje
ali da koristim riječi
samo onda kad je to potrebno.
Ako budem tako živio
znam da ću moći s tobom reći:
“Dobro mi došla, sestrice Smrti!”
i radosno poći
u susret Kristu.
Seminar za prvoobećanike, pod geslom „Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje!“ koji je trajao od 8. do 10. studenoga mogu nazvati prekratkim, ali i prelijepim iskustvom. Doista smo doživjeli na pravi način geslo seminara, ali i pokazali jedni drugima vjernost i zajedništvo. Nakon dolaska i prijava, zaputili smo se na Krunicu i sv. Misu u crkvi sv. Jakova, potom smo imali večeru i nakon toga međusobno upoznavanje. Nakon toga nam je predavanje održao fra Marin Karačić područni duhovni asistent Frame Hercegovina, s kojim smo prolazili kroz tekst koji izgovaramo na našim prvim obećanjima. Vjerujem da je u tom predavanju većina prisutnih baš kao i ja shvatila sto znači živjeti u bratstvu. Ja sam shvatio da naš poziv nije ni malo lagan, ali je predivan. Fra Marin nam je dao doznanja sto znači biti dio takve snažne zajednice i što znaci davati sebe za njezin dobrobit. Tada sam shvatio da moja prva obećanja koja su i bila 10. studenoga nisu nikakva zezancija niti formalnost. To su snažne riječi koje smo dužni prigrliti svim srcem i koje smo dužni ispunjavati, te slijediti Krista po uzoru na sv. Franju.
Nakon divnog i poučnog predavanja imali smo cijelonoćno klanjanje, koje smo u subotu ujutro završili s molitvom pred Presvetim. Nakon doručka došao je red na 1. rad po grupama. 1. rad po grupama bio je uvod u „pustinju“. Pričali smo o tome što znače obećanja i pripremali se za šutnju od sat vremena. Animatorica naše grupe nam je kroz neke odgovore i kroz razgovor s nama dala kvalitetan materijal za razmišljanje te je uslijedila pustinja. Dobili smo 9 natuknica za razmišljanje ali i za zapisivanje, a ja bih volio izdvojiti jednu koja glasi „Možeš li zamisliti svetog Franju u današnjem svijetu, u svojoj svakodnevici?“. U današnjem svijetu gdje nam je sve dostupno jednim dodirom prsta doista sam zahvalan Bogu da sam dobio priliku šutnje u tih sat vremena. Ovo pitanje se savršeno poklopilo s mojim prvim obećanjima jer sam dobio priliku obećati još jednu stvar ali samom sebi. Tako sam se sjetio jedne priče u vezi sv. Franje i gubavca. Sv. Franjo je izbjegavao gubavce, te kada je jednom jahao svojim krajem ugledao je gubavca pored ceste i nije ga mogao izbjeći. Sjahao je te se spustio prigrlio gubavca i poljubio ga u njegove rane, no kada je podigao glavu gubavac je nestao, to je bio Gospodin i u tom trenutku je dao sv. Franji veliku milost i mir. Tako i u današnjem svijetu gdje je sve loše stavljeno u prvi plan, gdje ima dosta ljudi a ponajviše mladih zatrovanih nekim drugim manje bitnim stvarima, gdje su mladi zainteresirani svime osim sa Gospodinom, mogu zamisliti sv. Franju kako ipak ne zaobilazi te ljude nego ih prigrli. Tako sam i ja sam sebi obećao da ću prigrliti te ljude, da ću im pomagati, te da ću prelaziti preko svojih strahova i ograničenja baš kao i sv. Franjo. Nakon „pustinje“ uslijedio je 2. rad po grupama i iznošenje svojih dojmova. Potom smo se zaputili na ručak i pauzu te je uslijedilo predavanje fra Augustina Čordaša koji nam je u par rečenica objasnio sakrament euharistije. Rekao nam je da svaki put kada se na oltaru lomi Hostija, da Krist daje dio sebe za nas. Rekao nam je da tako i mi trebamo kada primimo Hostiju, dati ostalima dio sebe, nebitno gdje samo je bitno da činimo ono što i Gospodin za nas. Fra Augustinove riječi su nas još vise osvijestile i još vise smo shvatili zašto smo bas mi u našim bratstvima. Nakon tog predavanja zaputili smo se na ispovijed, krunicu i sv. Misu, a potom na večeru nakon koje je uslijedila zabavna večer. Veliko hvala područnom vijeću na trudu koji su uložili u tu zabavnu večer, te se potrudili smisliti novi program da nama bude sto zabavnije, te su nam dali ideju da to primijenimo i u svojim bratstvima sto će sigurno i biti tako. Nakon zabavne večeri uslijedila je završna Molitva i odlazak na spavanje.
Tako je došao i zadnji dan našeg seminara koji je započeo jutarnjom molitvom, uslijedio je doručak te smo svi zajedno otišli na sv. Misu u crkvu sv. Jakova. Naše zadnje predavanje održao je fra Marko Galić na temu: „Život u bratstvu“. Objasnio nam je svoj put kroz život i kroz poziv te nam još bolje objasnio naše pozive u bratstvima i stvarno nas ohrabrio i blagoslovio njegovim riječima da su naša prva obećanja usporediva s njegovim vječnim zavjetima što nam je dalo vjetar u leđa izmamilo osmjehe na licima. Uslijedio je završni plenum i pozdravi na kojima smo svi pojedinačno dali svoja mišljenja o seminaru kao i vijeće i fra Marin. Zaista sam zahvalan Bogu za ovu priliku još većeg shvaćanja življena u bratstvu i za shvaćanje naših prvih obećanja. Veliko hvala svim predavačima na prenesenom znanju, i veliko hvala područnom vijeću na trudu i primjeru dijeljenja sebe, svog vremena i svog života za bratstvo i organiziranje seminara i ostalih sličnih aktivnosti. Hvala također i teti Veri i ostalim kuharima koji su nam ostavili dojam kao da se nalazimo u svom Domu pri našem boravku u Kući Mira.
Mir i Dobro!
Zlatko Krhan, Frama Tomislavgrad
Toliko bogatstva u tako mnogo siromaštva i toliko svetosti u tako mnogo jednostavnosti. Okovan slobodom, prikovan svetim ranama, srastao si s križem Gospodinovim.
Žudeći za onim iznad posvećivao si prašinu ovog svijeta, koracima zemljom penjao si se ka nebu. Užetima ljubavi spajao si razlike, pitomošću srca krotio divljine, bolestima podario si tijelo, dok si dušu blistavu čuvao za Krista.
Ljubio si smrt radujući se životu i zadobio si Život zagrlivši smrt. Pepeo i prah obukli su nepropadljivost, a jadna vreća ostala je dokaz veličine. Cjelov gubavcu postade slatkoća, a svaki uzdah si pretvarao u molitvu.
Kako netko može ljubiti toliko da nikad nije dosta? “Ljubav nije ljubljena” – šaptao si, a cijelo tvoje biće vikalo je samo ljubav.
Oče Franjo, svojom poniznošću pomozi nam uzdići duh Bogu i nauči nas ljubiti kako si ti ljubio.
Neka je velikoj franjevačkoj obitelji sretan njihov dan. Bio nam sveti Franjo primjer i nadahnuće za čvršći i ustrajniji korak na putu svetosti.
Mir i dobro!
fra Marin Karačić, područni duhovni asistent
Tko jednom upozna ovog sveca iz Asiza više nikad nije isti.
Sveti Franjo – čovjek koji te na početku privuče svojom veselom naravi i razigranošću da bi te kasnije poveo u dubine molitve i smirenosti. Poznavao je ljudsko srce do u tančine. On, koji je sam bio ranjiv i ranjen; u početku i osamljen, zbunjen i izgubljen; liječio je sebe i druge Gospodinom koji mu je bio Lijek i Jasnoća, Prisutnost i Dostatnost. Danas, u moru ljudskih zarobljenosti, sjećamo se svetog Franje, čija je jedina „zarobljenost“ bila sloboda. Baš onakva sloboda u kojoj smo stvoreni i na koju smo pozvani; da budem „zarobljen“ samo neprestanom mišlju o Stvoritelju. Nema svakodnevne situacije koju Franjo nije svojim životom dotaknuo; i nema osobe kojoj svojom jednostavnošću ne bi bio blizak. Ono Božje je svima blisko, a on je bio Božji; ono ljudsko je svima poznato, a on je itekako bio čovjek; ono dobro je svima potrebno, a Gospodin je u njegovu životu bio neizmjerna Dobrota.
Onaj koji s visine izlazi obasjavao je njegovo srce i zapalio je volju njegovu žarom svoje ljubavi, i on je propovijedao kraljevstvo Božje obrativši srca otaca k sinovima i nerazumne k razumnosti pravednih, i po svem svijetu spremao je Gospodin novi narod. Ime mu se pročulo od dalekih otoka i čitav se svijet divio čudesnim njegovim djelima. Zato braćo, blagoslivljajte Boga i hvalite ga pred svima, jer nam se smilovao i sjećajte se oca i brata našega Franje na hvalu onoga koji ga je uzveličao među ljudima i proslavio ga pred anđelima.
Draga moja braćo i sestre, više od ičega nam želim da sveti Franjo progovara iz naših života i djela, nego iz riječi i govora. Da njegov primjer bude svjetlo i vodilja Kristu u našoj svakodnevici i da poput njega čeznemo biti više Božji i biti bliže braći ljudima. Neka vam je sretna i blagoslovljena svetkovina oca našega Franje!
Mir vam i dobro!
područni duhovni asistent
fra Marin Karačić
“O Bože, iako sam velik grješnik, zaklinjem te, udijeli potpuni oprost svih grijeha svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede svoje grijehe.”
“Franjo, mnogo tražiš, ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati.”
Porcijunkula. Djeličak Asiza kojeg je najviše volio.
Mala srednjovjekovna skromna crkvica, kolijevka nade, utjehe, velike vjere i početak jednostavnosti prve braće, postade Majka svih crkava franjevačkoga reda. I baš na tome mjestu, gdje se spaja bogatstvo plodne umbrijske doline i rub bolnica za gubavce i odbačene toga vremena, Franjo izmoli najdragocjeniji dar od Boga.
“Sve vas želim poslati u raj!”.
Oprost, najveća prilika punine koju je za sve nas isprosio. Oprost koji vodi Njemu.
Njemu, „Putu bez stranputice, Istini bez dvoumice, Životu bez zalaznice.”
Kameni zidovi Porcijunkule još pamte i svjedoče njegove riječi, svojom nepravilnošću i glatkoćom nastalom od tolikih stopa i koljena pokazuju veličinu a svojim čudesnim postojanjem čuvaju njegovu opomenu „Ako vas izbace kroz vrata, vi se penjite kroz prozore. Čuvajte ovo mjesto jer je sveto.“. Pamte, svjedoče i čuvaju njegov duh toliko stoljeća poslije.
A mi danas pamtimo, svjedočimo i čuvamo njegov najveći dar nama.
Dok se sitnim koracima pomičemo u redu za ispovijed ili klečimo sami sa svojim mislima, u sebi prebiremo po srcu i skupljamo snagu poniziti se i moliti za oprost, da se usudimo Mariji Kraljici anđela predati sve što jesmo i imamo, i po zagovoru svetoga Franje i snazi njegova tri čvora od milosti nebeske dobijemo oprost.
I tako srca čista od svih naših slabosti, plitkih grijeha, loših navika, niskih želja
budemo dostojni zvati se
djeca Čudesnoga Boga,
učenici Marijine škole Ljubavi,
sljedbenici i suputnici svetoga Franje iz Asiza.
Ivana Milićević
Svaki pokušaj govora o Bogu ostaje na pokušaju. Svaka propovijed o Bogu nije propovijed nego mucanje ili zamuckivanje. Boga se ne može staviti u nekoliko riječi. Riječi su presiromašne, škrte i oskudne, da bi mogle izreći takvu i toliku veličinu. Govoriti o svecima – isto nam se događa. Isto nam se piše. A pogotovo o sv. Franji. Jer zapravo ne govorimo u konačnici o sv. Franji, već o Bogu koji se na tako snažan i čudesan način pokazao, očitovao, utjelovio u Franjinom životu. A opet se nekako sakrio iza tog malenog i ‘sićušnog’ sveca. Ali Bog sve to u Franjinom životu nije mogao učiniti na silu. Morao mu je i Franjo u tome malo pomoći. Morao je i Franjo dopustiti da Bog uđe u njegov život. Kako je Franjo u tome uspio? Možemo samo nagađati. Ali zato možemo vidjeti kakav je Franjo bio.
Franjo je bio jednostavan, uzvišen i tajnovit, svakako zavodljiv, a u biti neshvatljiv. Čitav svoj život ponašao se opijeno, neuobičajeno i neobzirno, upravo kao neizlječivo zaljubljen. Bio je div svetosti (Vječni zaljubljenik). Bio je krotka i ponizna srca. Živio je treće po redu blaženstvo među onih osam koje Isus izgovori u govoru na gori, a koje se i spominje u Evanđelju na svetkovinu sv. Franje. Onaj koji ima jedno blaženstvo, imao ih sve. Znači, Franjo ih je sve posjedovao, pa ih je sve i živio. Što znači biti krotak? Možda se velika većina nas odmah sjeti malog, sitnog janjeta koje nam se zapliće oko nogu bezazleno i nevino, umiljato. Ali biti krotak ne znači to. Riječ krotak dolazi od glagola krotiti. To bi značilo sebe ukrotiti, sebe smiriti, odgojiti sebe. I upravo je to učini sv. Franjo. On je ukrotio svoje srce i takvo srce predao Bogu. Franjo se sprijateljio sa samim sobom, poslušao čežnju svoga srca i tu čežnju pretvorio u stvarnost. A srce čezne upravo za svojim Stvoriteljem, a to je Bog. I zato je Bog kroz takvo Franjino srce mogao učiniti toliko da je Franjo postao najveći svetac u povijesti, kako ga volimo nazivati. Bog je stvorio ljudsko srce i samo Bog zna i može tom srcu dati ono najbolje, ono najpotrebnije. Samo Bog može zadovoljiti apetite, potrebe, glad našega srca. Franjo je to savršeno shvatio i upustio se u rizik života s Bogom. Bio je smion. A riječ svet dolazi od riječi smion, što znači biti hrabar. Upravo to, Franjo je bio hrabar, zato je i postao svetac, nije patio od nekih ljudskih obzira. Ta krotkost nije nekakva slabost, niti naivnost, nego snaga i herojstvo, prije svega odvažnost i hrabrost. A u ono vrijeme kada Matej piše ovo evanđelje, ova se riječ krotak koju on upotrebljava, odnosila na vojsku, na one koji su bili disciplinirani, postojani i odgovorni. A riječ odgovornost u sebi ima riječ odgovor. To znači da je Franjo bio i hrabar i odgovoran, postojan, tj. hrabro je i postojano odgovorio na Isusov poziv. To je tajna Franjina života.
Da je bio hrabar, da je bio odgovoran, da je bio spreman preuzeti rizik života s Bogom, posebno pokazuje jedna od prvih zgoda, nakon obraćenja, iz njegova života. Franjo je pred asiškim biskupom skinuo sa sebe svu svoju odjeću, želeći se tako odreći očeve baštine te pokazati da je spreman osloniti se na Božju providnost. Franjo u tim trenucima ostaje gol golcat, zapravo ostaje bez igdje ičega. Ne mislimo ovdje samo na odjeću, krov nad glavom i sl, nego na životnu sigurnost. Franjo nema oslonca, nema ništa. Kao u trenutku stvaranja, kada je Bog stvarao svijet, sve što je Bog koristio bila je Riječ. I ovdje, u ovom slučaju, Franjo nema nigdje ničega, počinje od nule. Ima samo život koji mu je Bog dao i u čije se ruke predaje, Božju riječ na koju se Franjo oslanja i riječi molitve. I od takvog Franje, bez igdje ičega, Bog načini čudesa. Kao na početku svijeta, kada je Bog iz ničega stvorio svijet, sada preko ogoljenog Franje stvara ogromnu franjevačku obitelj, koja je velika snaga Crkve. Kako u ono vrijeme tako i danas.
Kažu mnogi da se nitko nije odricao kao Franjo. Franjo se toliko toga nije odrekao zbog odricanja. Odricanje samo po sebi nema smisla, to je frustracija. Potrebno je nešto izabrati. Upravo se zato Franjo odrekao, da bi izabrao. Zato Franjin život nije bio odricanje već odabiranje. Koga ili čega? Franjo je odabrao Boga, Isusa Krista. Zato je njegov život odabir ili odabranje.
Braćo, počnimo ispočetka, još ništa nismo učinili. Mnogo smo obećali, ali je više obećano nama. Radost je kratka. Obavljajmo ovo, težimo za onim. Trpljenje je kratko, a slava beskonačna. Mnogo je zvanih malo odabranih. Svima će se po zasluzi naplatiti. Braćo, dok imamo vremena činimo dobro. Sv. Franjo.
fra Slaven Brekalo
Modernim rječnikom, sveti naš Otac bijaše jedan mučki provokator… Zato što je provocirao onda, zato što provocira i danas – zato ga se uopće sjećamo, zato netko ima i želje i volje nasljedovat’ tog tipa. Provocirati životom živeći Evanđelje… Uvijek iznova mi zvuči super ona primjedba mnogijeh kardinala i biskupa da je to što Franjo traži prezahtjevno, da je nemoguće živjeti životom prema Pravilu što ga je napisao. Ipak, našao se jedan mudar čovjek među tom svitom i reče da se ne ‘zaliću’ s reakcijama i izjavama, jer ako to ustvrde nešto takvo, ispast’ će da je nemoguće nasljedovati Evanđelje. A Evanđelje provocira. A Franjo. Ružan k’o lopov. Malešan, neugledan, sanjar, bivši zatvorenik, odbačen od obitelji, ali prihvaćen od Boga – takav kakav je. Ali ne da ostane takav kakav je. Nego da se primakne još više onomu koji ga je pozvao. ‘Idi, popravi moju crkvu!’ Popravlja Franjo i sama sebe. Radi na sebi. Kao potvrdu za uspješan rad na popravcima stigle su stigme. Volio je Boga i, kao što reče Majka Terezija, pokušavao je čitav život činiti nešto lijepo za njega. Prije 800 godina zakotrljao je jednu veliku provokaciju. Provokaciju koja se zove živjeti Evanđelje radikalno, strasno, životno, neustrašivo i ustrajno. Bez vlasništva, u čistoći i u poslušnosti. U jednostavnosti i poniznosti. Htio je biti manji. Kakav projekt!!! Biti manji… Kako aktualan provokator. Kako živ svetac! Kako blizak brat!
Naše Pravilo kaže da je pravilo i život manje braće obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Taj Franjo ostaje još uvijek mučki provokator. Onome koji ga želi slijediti, pokušavajući mu biti sličan, slijediti njegove savjete kako se približiti Bogu, kako upoznati i prepoznati Boga, neće biti svejedno uzme li u ruke Pravilo. Neće mu biti svejedno ako otvori Evanđelje na koje ga Pravilo upućuje. A tamo može zateći samo zadirkivanje i provokacije. “Ako želiš… Tko želi poći za mnom… Ljubiš li me?” Franjin život je provokacija koja pokazuje da je nešto takvo moguće. Da je moguće željeti upoznati Boga. Da je moguće poći za Njim. I da je moguće ljubiti ga po receptu koji je ostavio Svetac. Naš otac sveti Franjo Asiški. Drago mi je što sam fratar. Malo mi i neugodno koliko zaostajem za likom Sveca i u koliko ga stvari iznevjerim. U koliko stvari, zapravo, ne primijetim provokaciju…
Sveti Franjo Asiški je postavio letvicu vrlo visoko. Apsurdno to zvuči kad znamo da se radi o visokoj letvici malenosti i poniznosti. Jednostavnosti i siromaštva. Ali ne samo to! Njegova molitva, njegov post, njegova mudrost, njegova hrabrost i njegova snaga su provokacija i meni danas. Njegove oči koje vide Gospodina u svim stvorenjima. Njegove uši koje čuju Gospodinov glas. Njegova usta koja kazuju Božje hvale. Njegove ruke koje se trude činiti samo dobro. Njegove noge koje nose i tijelo i duh i srce što bliže Bogu… Uzor i poticaj. “O daj da budemo radost svih ljudi, i nov krvotok novoga svijeta. Nek’ ljubav nam bude i krilo i zanos da u nama sve novo procvjeta…” A ništa drugo nego: “Bože, u pomoć mi priteci! Sveti Oče Franjo, u pomoć mi priteci!”
fra Željko Barbarić
www.frama.ba





