Prije 800 godina Franjo je prešao s ovoga svijeta Ocu. Toliko sjedinjen sa svojim Stvoriteljem da je smrt za njega bila samo prijelaz. Ali sve je to došlo kao posljedica čitava njegova života. Za nj se govorilo da je umro prije smrti, stoga živi i nakon smrti! Njegov život ispunjen je brojnim umiranjima koja su učinila tjelesno umiranje radosnim, brojnim prijelazima koja su dovela do tako slavnoga prijelaza u nebo.
Prvi prijelaz doživljava mladi Franjo, srca ispunjena čežnjom za slavom ovoga svijeta, kad u snu čuje glas koji ga pita: „Franjo, tko ti može dati više, sluga ili gospodar?“ Pristaje na to da Bog uđe u njegov život, da mu Gospodar dadne dobra koja su mu pripravljena. Koliko sam puta bio sluga stvarima ovoga svijeta, trošeći svoje vrijeme i energiju na ono što je propadljivo, trudeći se ostaviti dobar dojam, svidjeti se drugima, ispasti uspješan u očima svijeta, biti prepoznat na društvenim mrežama? Je li stvarno vrijedilo? Na što su usmjerene moje misli, komu to poklanjam svoje vrijeme? Kako oblikujem vlastiti život?
Prijelaz na koji sam pozvan počinje kad poput Franje postavim jednostavno pitanje: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Bog ti želi dati svoje svjetlo. Njegova volja za tebe jest da te spasi. On te ljubi. Njemu je tvoj život dragocjen. Postoji dobro koje samo ti možeš učiniti. Postoje ljudi do kojih samo ti možeš donijeti Božju ljubav. Potrebno je Bogu dati pristanak. A tada se u mnogim srcima javlja jedna prepreka. Strah. Zato je potreban drugi prijelaz.
Franjin drugi prijelaz događa se onda kada upoznaje Očevu ljubav koja ga oslobađa od straha jer „straha u ljubavi nema nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4, 18). Kada ga je Bog ispunio svojom ljubavlju, Franjo je bio spreman osloboditi se svih okova, ostaviti sve ljudske obzire i odreći se svega posjeda. Jer posjedovanje je suprotnost ljubavi. Posjedovanje je dijete straha, koji pokušavamo zatomiti tražeći sigurnost u stvarima ovoga svijeta. Franjo se ogoljuje i postaje slobodan. O tome lijepo piše sv. Bonaventura: „Tjelesni je otac zatim pokušao sina milosti, već lišena novca, izvesti pred gradskog biskupa da se pred njim odrekne očinske baštine i da vrati sve što je još imao. Istiniti se ljubitelj siromaštva pokazao spremnim da to učini. Došavši pred biskupa, nije ni oklijevao niti je zbog nečega krzmao, niti je čekao kakvu riječ, nego je odmah svukao svu odjeću i predao je ocu. Tada je ustanovljeno da je čovjek Božji ispod raskošne odjeće na golu tijelu nosio pokornički pojas. Štoviše, upravo opijen čudesnim žarom, odbacio je i gaće. Kad se pred svima posve ogolio, rekao je ocu: ‘Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji, a sada mogu bezbrižno reći: Oče naš, koji jesi na nebesima (Mt 6,9), kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade.’“ (1 Bon II., 4)
Ako u svom srcu oklijevam prepustiti se Bogu, ako postoje strahovi koji blokiraju moj život, trebam tražiti iskustvo Božje ljubavi koja će me osloboditi. Istina o tome da sam ljubljen, da sam dijete Božje omogućava da život procvjeta.
Idući Franjin prijelaz događa se u susretu s drugima. Prvo susreće gubavce, iskazuje im milosrđe. Ono što mu je prije bilo gorko postaje tjelesnom i duševnom slašću. Franjo izlazi iz sebe. Samo onaj tko zna da je ljubljen može istinski ljubiti druge. To nije služenje drugima kako bi se dobilo priznanje ili osjećaj da vrijedim. To je ljubljenje. Kad se Franjino srce otvorilo za druge, Gospodin mu daruje braću. S njima će do konca svoga života učiti ljubiti, shvaćati da imamo jednoga Oca našega koji jest na nebesima te da smo svi mi braća. Njegova karizma postaje živjeti evanđelje u bratstvu. Ponašati se prema bratu kao prema Kristu. Čak i kad se brat prema meni ne ponaša tako. Štoviše, tada ga trebam još više ljubiti i gledati ga pogledom milosrđa. To je bio jedan od posljednjih Franjinih prijelaza, tako bolan.
Vlastita su braća izdala ono što mu je sam Gospodin objavio. Čovjek koji je jednostavno htio živjeti evanđelje našao se okružen tisućama braće koja smatraju da je njegova ideja previše radikalna, nerealna. Pitao se je li sve shvatio pogrešno… Pun nutarnjih rana povukao se na brdo La Vernu kako bi postio i molio. Htio je iskusiti ljubav koju je Gospodin imao kad je umro za nas i bol koju je osjećao dok je za nas trpio. Tada je na svom tijelu dobio znakove Gospodnje muke. Ponovno je doživio radost jer se vratio prvoj ljubavi. Naučio je iznova usmjeriti svoj pogled na Gospodina, koji ne rješava sve naše problemčiće, ali koji nam daje milost tako da nas nijedan problem ne može odvojiti od Njegove ljubavi.
Ostatak Franjina života protječe u sve većoj tjelesnoj boli i sve većoj duševnoj radosti. Pjeva Pjesmu stvorova i radosno prelazi u vječno zajedništvo s Onim komu je povjerovao. Nama ostaje trajni uzor, izazov i zagovornik kako bismo, poput njega, znali započeti iznova i vratiti se Izvoru Života, Onomu koji je naš Početak i Svršetak, Alfa i Omega, čija su vremena i vjekovi, komu slava i vlast u sve vijeke vjekova!
fra Josip Stanić