Ljeto je na neki način uvijek obilježeno vjenčanjima. Zadnjih dana vrlo četo nailazim na različite objave prijatelja i poznanika koji su na nekoj svadbi. Ljudi se okupljaju i raduju se zajedno novom zajedničkom životu onih koji svoju ljubav učvršćuju sakramentalnim vezom braka. I možda ti se sada čini čudnim da ovo pisanje započinjem upravo ovim detaljem, ali upravo na jednom vjenčanju, na kojem sam sudjelovala kao slučajni prolaznik, razmišljala sam o Franjinim zarukama. Kad je Franjo osjetio da želi svoj život posvetiti Gospodaru a ne sluzi, on se vratio u svoj Asiz. I tamo, on kojega su nazivali “gospodarom zabave” sudjeluje na jednom slavlju. Ipak njegovo ponašanje toliko je bilo drugačije, samozatajno da su ga, kako to u Legendi trojice drugova stoji, njegovi prijatelji počeli zadirkivati. Pitali su ga: Je li se zaljubio? A on im je onda počeo govoriti o svojoj Zaručnici koja je plemenitija, bogatija i ljepša od svih koje su do sada oni vidjeli. U srcu sv. Franje nije bila neka djevojka, nego Gospođa Siromaština kako ju je poslije nazivao. Zašto se Franjo odlučio zaručiti s njom? I što te zaruke uopće znače?
U talijanskom jeziku riječ zaručiti se fidanzarsi ima latinski korijen fidere što znači imati vjere, imati povjerenja u nekoga, povjeriti se nekomu. Sv. Franjo imao je povjerenja u siromaštvo. Kad mi imamo povjerenja u nekoga onda to znači da se s tom osobom osjećamo sigurno, zaštićeno. Jednako tako, sv. Franjo se u siromaštvu osjećao sigurno. U njegovim zarukama sa siromaštvom vidimo kako Franjo što manje posjeduje zapravo više ima. Njegovo iskustvo siromaštva naučilo ga da suprotno od ljubavi nije mržnja, nego posjedovanje.
Nadam se da mladima koji danas sklapaju brak ima tko reći ovu Franjinu mudrost. Da cilj ljubavi nije da drugu osobu imamo za sebe, nego da ju u slobodi vodimo Kristu. Kad bi to iskreno živjeli onda bi svi žudili za Franjinom zaručnicom Gospođom Siromaštinom. Da budemo slobodni ne samo od materijalnih stvari nego čak i od naših želja. Da naša molitva ne bude uporno traženje od Boga da djeluje na način kako smo mi to zamislili. Da naše devetnice ne budu sklapanje ugovora u kojemu očekujemo dobitak onoga zbog čega tu devetnicu molimo. Nego da se oslobodimo za ono što Bog ima za nas.
s. Matija Pačar