Franjin hod putem ljepote započeo je onda kad ga je Gospodin dotaknuo. Grijeh čini da nam stvarnost postaje ružna, da ne uspijevamo prepoznati istinsku ljepotu. Egoističan čovjek radije se divi vlastitome odrazu negoli ljepoti stvorenoga. Onaj tko se dao na put obraćenja i otvorio srce Božjemu djelovanju, postupno doživljava ozdravljanje osjetila. Tako Franjo počinje dijeliti ljubav s gubavcima koje prije nije mogao ni pogledati. Uskoro osjeća toliku ljepotu u životu s Gospodinom da želi biti posve siromašan i tako posvjedočiti da onome tko posjeduje sve (odnosno Gospodina) ništa ne nedostaje. Franjo, koji je pronašao skriveno blago i želi živjeti puninu života, postaje jako privlačan. Zato mu se u malo vremena pridružuju mnoga braća.
Ipak, na svome je putu nailazio na mnoge poteškoće. Porastom broja braće pojavili su se i oni koji su imali ideje dosta drukčije od onoga što je Franji sam Gospodin objavio da treba činiti. Dio fratara nastojao je ublažiti Franjine ideale i time su mu nanijeli mnogo boli. Taj sukob zapravo i nije riješen tako što su takva braća promijenila vlastite stavove, nego je Franjo bio taj koji je zagrlio stvarnost onakvu kakva jest. Boli zbog razdora u vlastitome Redu odvele su ga 1224. godine na brdo La Verna, kamo se povukao na post i molitvu. Na tome mjestu Franjo prima stigme – Isusove rane. U tim su ranama izliječene njegove nutarnje rane. Franjo se prisjeća da je jedino potrebno uzdati se u Gospodina i njegovu snagu. To mu vraća mir. Nakon iskustva stigmatizacije piše Hvale Bogu višnjemu u kojima, između ostaloga, kaže: „Ti si ljepota, Ti si sigurnost, Ti si spokoj.“ Oslobođen ljepotom Kristova križa, govori bratu Leonu o istinskom i savršenom veselju, a koje je u tome da slugu Božjega nikakve životne teškoće ne smiju odvojiti od pogleda na Božju ljepotu.
Međutim, ni ovdje Franjinim bolima nije bio kraj. Kada je bio spreman mirno podnijeti sve duhovne patnje, jedino što je preostalo bile su tjelesne boli. Postajao je sve slabiji, gotovo je oslijepio i ponekad mu je bilo teško podnositi teret vlastitoga tijela. Kad je jednom prilikom molio Gospodina za milost da može strpljivo podnositi vlastite bolesti, dobio je iznimnu milost. U duhu mu je rečeno: „Raduj se i kliči u svojim bolestima i nevoljama. Smatraj se ubuduće tako sigurnim kao da se već nalaziš u mojem kraljevstvu.“ (AsZb 42) Dakle, Franji je objavljeno da je njegovo spasenje sigurna stvar. Sam mu je Gospodin to rekao. Biti još živ, na ovome svijetu, a znati da ćeš po smrti sigurno prijeći k Ocu – koje li milosti! Nakon toga iskustva Franjo govori da mora biti radostan u bolestima, hrabar u Gospodinu te da uvijek mora zahvaljivati Trojedinome Bogu zbog tolike milosti i blagoslova. Radost, hrabrost i zahvalnost oblikuju njegov stav. Franjo, spašen čovjek, zato odlučuje napisati Pohvale stvorova. Kaže: „Zato ću njemu na slavu, a nama na utjehu i na duhovno saziđivanje bližnjih sastaviti Pohvalu Gospodnju po njegovim stvorovima kojima se dnevno služimo i bez kojih ne možemo živjeti, a ljudski rod po njima mnogo vrijeđa Stvoritelja i danomice smo mu nezahvalni za tolike milosti, jer svoga Stvoritelja i darovatelja sviju dobara ne hvalimo niti slavimo kako bismo morali.“ (AsZb 83)
Iz ovoga vidimo da je potvrda o spasenju koju je Franjo primio temelj Pohvala stvorova. A one su napisane Bogu na slavu, a nama na utjehu i duhovno saziđivanje. Dakle, tu Franjinu pjesmu možemo i trebamo čitati kao pravo duhovno štivo, koje služi na našu izgradnju. Što to od Franje imamo naučiti i u svome životu primijeniti? Vidjet ćemo u idućemu nastavku. (Nastavit će se…)
fra Josip Stanić
