Naslovna Naslovna
Kategorija:

Naslovna

BratstvaFrama Posuški GradacNaslovnaNovostislider

Novo vijeće u Frami Posuški Gradac

U Frami Posuški Gradac, 13. svibnja 2025., održani su izbori novog vijeća.

Izbornom skupštinom predsjedala je Iva Šarac, područna predsjednica, a prisutni su bili i područni vijećnici: Ivan Prskalo, Marta Vlašić, Andrea Boras, Olivera Matić, Martina Leko te Marija Brbor. Izbore smo započeli zajedničkom molitvom. Nakon toga, framaši su pozvani na odgovorno i savjesno glasovanje te su upoznati sa samim tijekom izbora.

Novo vijeće Frame Posuški Gradac čine:

Predsjednica: Martina Šušak

Dopredsjednica: Blago Grubišić

Voditeljica formacije: Ana Širić
Tajnica: Mira Knezović

Blagajnica: Anna Begić

Novom vijeću želimo ustrajnost i Božji blagoslov u budućem radu i djelovanju!

 

 

Iva Šarac, područna predsjednica

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama SeonicaNaslovnaNovostislider

Novo vijeće u Frami Seonica

U Frami Seonica, 30. travnja 2025. održana je redovita izborna skupština. Izborima je predsjedala područna predsjednica Iva Šarac, a tajnica izbora bila je Marija Brbor, predstavnica OFS-a u vijeću Frame. Prisutni su bili i  Ivan Prskalo, područni dopredsjednik, Martina Leko, područna predstavnica Frame u vijeću OFS-a, Marta Vlašić, područna voditeljica formacije i fra Ivan Hrkać, područni duhovni asistent.

Novo vijeće Frame Seonica čine:

Predsjednik: Ivan Radoš
Dopredsjednica: Ana Skočibušić
Voditeljica formacije: Matea Dodig
Tajnica: Marija Vukadin
Blagajnica: Petra Markić

Novom vijeću želimo ustrajnost i Božji blagoslov u budućem radu i djelovanju!

Ivan Prskalo, područni dopredsjednik

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Kako živjeti uskrsnuće?

Naslov glasi tako kako glasi. Nisam smislio bolji. Zato imam potrebu nešto napomenuti, čisto da ne dođe do zabune. Namjera ovoga teksta nije neko teološko umovanje ili biflanje eshatoloških učenja. To će oni učeni…

A mi, svakodnevni ljudi, razmišljat ćemo o onom što je svakodnevno. Bacit ćemo oko na živote, na ono praktično, vidljivo golim okom i protokolirano domaćom glavom.

Do prije koji dan smo proživljavali razdoblje korizme. Sve znamo. Riječ je o razdoblju promišljanja, vanrednog odricanja, pustinje, kajanja, muke, patnje, preispitivanje, umiranja. Sakramenti se dijele na sve strane. Ispovijeda se i pričešćuje. Pobožnosti cvjetaju. Obilaze se bolesnici, stari i nemoćni. Humanitarne udruge nam serviraju siromahe kao na dlanu, naše je samo da kažemo „da“ i učinili smo djelo milosrđa. Organiziraju se tribine, predavanja i seminari – uživo i online. Ispunjaju se one odluke o molitvama, zavjetima i odricanjima koje smo donijeli mjesec dana prije same korizme, uz pomoć prijatelja i one: Šta ćeš ti za korizmu?

Prošla je korizma. Došao je Uskrs. Bogu hvala. Na sam dan se malo pojelo, popilo, štogod zapjevalo.

Što sada?

Naučili smo živjeti korizmu, pustinju, patnju. Nije lako, ali je bar poznato. Samo treba pratiti već davno stvorene obrasce. A što je s uskrsnućem? Kako se to živi? Za takvo nešto još nismo smislili društvene obrasce. Kako ga možemo učiniti vidljivim u našoj svakodnevici? Postoji li nešto više od vesele naslovnice na novom broju Katoličkog tjednika ili Glasa koncila, odnosno članka Deset činjenica o Uskrsu na jednom katoličkom portalu?

Prije par dana se u jednom društvu načela zanimljiva tema. Pričali smo o problemima u muško-ženskim odnosima i kako ih netko pokušava riješiti. Nakon dugog razgovora, jedan je prijatelj pitao prisutni par: Kako se vi veselite? Nastade muk. Zar se tu ima što reći? Sretni smo dok ne dođe sljedeći problem o kojem treba razglabati. Možda sebi ne dopuštamo radost, veselje, Uskrs. Možda se ne možemo pomiriti s tim da je prošlo razdoblje patnje. Možda ne vjerujemo u uskrsnuće… Možda je u tome stvar. Možda je ljudima u krvi da svu svoju pažnju usmjere samo na rješavanje problema, na patnju i muku. Ako ćemo iskreno, to je svima bliže. Možda se zato uskrsnuće doživljava samo kao prazan prostor između dvije patnje. Pa koja domaćica dan nakon Uskrsa nije izgovorila: Ajde nek je i ovo protutnjalo. Nešto je protutnjalo i sada slijedi razdoblje obične svakodnevice, do nekog sljedećeg tutnja.

Dakle, razdoblje Uskrsa je nešto svakodnevno, nešto što nije vrijedno veće pažnje. Je li Uskrs nešto svakodnevno?

Možda je stvar u tome što je uskrsnuće toliko veliko i neshvatljivo da jednostavno nemamo načina za izraziti nešto takvo. Treba li onda biti tišina? Treba li se samo skameniti pred tolikim čudom?

Idemo malo zaviriti u Bibliju. Isus nakon uskrsnuća šalje jedne da prenesu vijest drugima. Eto odgovora na zadnja dva pitanja. Nema tišine i nema zadržavanja.

Ako pročitamo još štogod, vidjet ćemo da Isus nakon uskrsnuća s učenicima čini puno svakodnevnih stvari. Priča običnim jezikom, koristi svakodnevne pozdrave, objeduje s njima, roštilja, staje posred njih, kao izraz bliskosti. Možda uskrsnuće i jest nešto svakodnevno, neka uzdignuta svakodnevica. Isus nakon uskrsnuća ne žonglira zvijezdama, jer su zvijezde već od stvaranja njegova majstorija. Ne blista kao filmska zvijezda, nego želi obasjati običnog siromaha koji prođe pored njega. Pa pogledajte samo to tijelo. Tijelo je nešto svakodnevno, uskrsnućem je ostalo svakodnevno, ali onako svakodnevno kako je bilo u izvornoj Božjoj zamisli. Uskrsnuće tako nije samo jedan spektakularan događaj, nego događaj koji napominje da je ono svakodnevno zapravo uzdignuto i spektakularno. Možda u tome i je caka. Naša cjelokupna stvarnost treba uskrsnuti. Možda smo, žudeći za nekim velikim čudima, zaboravili na one najjednostavnije stvari. Možda više ne prepoznajemo da su bića koja je Bog stvorio zapravo još u Bogu. Treba uskrsnuti naš pogled na ono dobro što imamo. Treba uskrsnuti naša zahvalnost. Trebamo uzdignuti male i jednostavne situacije, geste, stvari. Ne zato da bi u nedostatku većega postali naviknuti na malo, nego zato što je Bog stvorio to što je malo i jednostavno, a zaboravljeno.

Isusov grob nakon uskrsnuća ostaje ista rupa u stijeni, kao što je i prije bila. Ovaj puta je samo obasjana, uzdignuta svjetlom.

Žudimo vidjeti zemlju meda i mlijeka, a ne primjećujemo taj med, mlijeko, kruh, pršut, juhu, puru, salatu, sarmu, svinjetinu, pole, tiramisu, keks i ostalo na svome stolu.

Maštajući o nekoj bajkovitoj ljubavi, zaboravili smo pozdraviti tetu za blagajnom, poljubiti nećaka/nećakinju, izgovoriti nečije ime uz neku pohvalu…

Fabrice Hadjadj šaljivo kaže da je Isus već učinio da vuk prebiva s janjetom, a ris leži s kozlićem jer šalje svoje učenike kao janjce među vukove, a njemu daje da vjerno liježe sa svojom ženom.

Živi li se ovako uskrsnuće?

Luka Rezo

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
HodKolumneNaslovnaNovostis. Matija Pačarslider

U oči me gledaj!

Kao dijete bila sam poprilično razigrana i kreativna. Te dvije osobine su me toliko obilježile i u njima sam toliko puta znala pronaći neki svoj svijet radosti. I danas, kad sam odrasla (ili bi barem to trebala biti po godinama) te dvije osobine me ne napuštaju. U malim stvarima, trenucima u kojima drage mi osobe uspijem razveseliti, pronađem taj isti osjećaj radosti koja se iz sebedarja rascvjeta u prekrasan cvijet ljubavi.

Ipak, moram priznati da su te iste osobine ponekad znale i koštati. Nestašluk je nešto što se vrlo lako spoji s ovim osobinama, a dječji je duh nesposoban držati pod kontrolom svoje doživljaje pa se prilika vrlo lako pretvori u nepriliku. Ne znam jesam li u tome izuzetak, ali sjećam se da je bilo nestašluka koje smo kao djeca htjeli sakriti od svojih roditelja. I baš tada, dok skrivaš tu neku tajnu, svaki te pogled puno više dotiče. Svaki majčin poziv na razgovor već bi u meni budio osjećaj nervoze da ću biti uhvaćena u “laži”. I dok bi se pokušavala izvući na već stari naučeni način uslijedila bi rečenica: “U oči me gledaj!”. To su bile riječi koje su rušile sve moguće geostrateške planove izmicanja, presijecale bi sve dogovore i udruženja u tom istom naumu da se sakrije istina.
U oči me gledaj!

Bila je to rečenica koja je u meni izazivala sram zbog toga što nisam u istini. I dokle god sam bila usmjerena na svoj pogled, dokle god sam tu rečenicu iščitavala kao razotkrivanje svojeg grešnog pogleda ta mi je rečenica bila potpuni poraz, kapitulacija.

Ipak, što više sazrijevam u životnom iskustvu, sjećanje na te trenutke mi otkriva drugu stranu tog susreta, tog pogleda. Sada mi te riječi znače nešto potpuno drugačije. Sada me rečenica “U oči me gledaj!” podsjeća na majčin pogled ljubavi koji me želio ljubiti u istini. Na njezine oči koje su bile spremne čuti i najveći problem a da me i dalje ljube. Na njezinu vjeru u pogledu da ću se odlučiti za istinu koliko god zbog istine morala pretrpjeti.

Ovo vazmeno trodnevlje nekako me baš potaklo da razmišljam o pogledu, ili o pogledima. Zamišljam pogled Marije i Isusa u Betaniji dok mu je noge pomazala dragocjenom nardovom pomasti. Pogled u kojemu je Marija iskusila ljubav zbog koje je Isusa pratila na njegovu križnom putu.

Promatram poglede Isusovih učenika za vrijeme posljednje večere. Jude koji je već sklanjao svoj pogled od Isusova milosrđa. Petra za kojim se ono poslije, kad ga je zatajio, Isus obazre i pogleda. Ivana koji se privio uz Isusove grudi i koji je na vrhuncu Golgote pod križem i dalje upirao pogled u svoga Prijatelja koji ga je ljubio do kraja.
Uranjam u pogled Majke Marije kojoj je mač boli razdirao srce za njezinim sinom a ona je gledala njegove oči gledajući u njima Svjetlost onda kada je cijeli svijet prekrila tama.

Pitam se, u što ja gledam ovoga Uskrsa?

U čije oči upirem pogled?

Spoznajem li da nisu bitni moji promašaji i slabosti, nego Isusov pogled ljubavi kojim me želi svaki dan iznova dotaknuti? Jesam li spremna odlučiti se za Istinu i biti slobodna, da mogu i ja drugima biti pogled kojim će ih Isus gledati. A to je uvijek pogled koji prihvaća i dopušta drugomu da pogriješi. To je onaj pogled koji je vjeran i ne odustaje od onoga koga ljubi. To je onaj pogled koji nije nametljiv, koji ne prisiljava. To je pogled koji vjeruje u tebe, čak i kada sam ne možeš povjerovati. To je pogled koji ti je potreban svaki dan. Nemoj skrivati svoga pogleda, “U oči ga gledaj!”

s. Matija Pačar

 

Autorica slike: Eva Vukina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostislider

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!

„Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“ (Dj 10,37-38)

Dragi framaši,

pozvani smo uvijek obnavljati istinu naše vjere, a to je život, muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Pozvani smo čuvati i pohraniti događaje Evanđelja uvijek iznova te po njima ravnati svoj životni hod na ovoj zemlji.

Uskrs je pravi trenutak naše obnove, pravi trenutak spoznaje kome pripadamo, koga nasljedujemo i kamo smjera naš ovozemni hod. Zato bih volio da uvijek nasljedujemo, poput našeg utemeljitelja sv. Franje, hod za Kristom, hod prema Uskrslom.

Kako bismo došli što bliže Uskrslom Isusu potrebno je poput njega najprije proći ovom zemljom, proći njome kako je prije nas prošao Isus, a to znači uvijek i svugdje činiti dobro, odabrati dobro, prionuti uz dobro.

To je nastojao činiti i sv. Franjo kroz svoj hod Asizom. Tebi, meni, svima nama povjeren je komadić zemlje, ‘naš Asiz’, naše bratstvo, naša obitelj i škola, tu smo pozvani prolaziti svakodnevno čineći dobro po uzoru na našeg Spasitelja i Otkupitelja.

Tada ćemo biti kadri poput sv. Franje ispisati srcem svoju životnu ‘Pjesmu stvorova’, nazvati sve one i sve ono što susrećemo u životu Bratom i Sestrom. To je radost Uskrsa, to je nada kojoj smo povjerovali i koja će nas dovesti k Uskrslom!

Neka nam ovaj Uskrs bude blagoslovljen vjerom, nadom i ljubavlju!

Sretan Uskrs!

fra Ivan Hrkać, područni duhovni asistent Frame Hercegovina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Fra Marko GalićKolumneNaslovnaNovostiOpet taj Franjoslider

Hodočasnik

Sjedim u gornjoj bazilici. Divim se čudesnoj igri boja koja nastaje probijanjem sunčeve svjetlosti kroz oslikana stakla – vitraje. Tek kad ih sunce obasja njihova ljepota dolazi do punine. Tako je i sa mnom. Tako je i s Franjom. Tek kada Božja svjetlost i ljubav obasjaju ljudsku dušu ona počinje svijetliti. Isijavati. Privlačiti. Zato Franjina duša i danas svjedoči. I danas poziva. I kad čovjek iskusi tu ljepotu bude mu teško vratiti se u realnost života. Uvijek mi teško padne rastanak s Franjom. S Asizom. Puno misli se vrti po glavi u tim posljednjim trenucima. Ali jedna je dominantna – zahvalnost. Zahvalan sam na mom drugom domu, na kamenom umbrijskom gradu na gori. Zahvalan i na tom ludom Božjem zanesenjaku koji mi svakodnevno pokazuje put do Krista. Zahvalan sam jer smo postali braća. Zahvalan na svjetlosti njegove duše koja me obasjava Božjom svjetlošću. I gledajući te neopisive boje, razmišljajući o Franjinoj privlačnosti pun osjećaja zahvalnosti sjetih se jednog predavanja o vitrajima patuljaka na ramenima divova iz katedrale u Chartresu. Slika je to koju sam uspio povezati s našim hodočašćem. Naime, četiri vitraja prikazuju četiri patuljka – slika četiri evanđelista koji sjede na ramenima divova – slika četiri velika proroka. I mi smo kroz naše hodočašće sjedili na ramenima našeg duhovnog gorostasa, diva iz Asiza.

Taj maleni brat nas je dizao u visine kako bi bolje pogledati na ovaj svijet. Na vlastiti život. Dopustio nam je da sjedimo na njegovim ramenima, nama malim patuljcima, i učio nas da gledamo na svijet iz Božje perspektive, Božjim očima. Učio nas je naš brat da se isplati živjeti za Krista. Učio nas je da je ljubav najbrži put do Njega. Učio nas da i kad puta nestane ljubav nastavlja koračati. Učio nas je da smo u ovom vremenu i svijetu samo putnici prema vječnoj Domovini. Kratko smo ovdje. I sve će brzo proći. Prebrzo. Kao i ovo hodočašće. Kao i ovo naše životno hodočašće. Na kraju će to postati samo jedna mala crtica između godine rođenja i godine smrti na našem grobnom humku. Ali, Bog ostaje. Bog nas čeka. Želi da s njim provedemo cijelu vječnost. Želi da već danas počnemo živjeti predokus raja. Želi da živimo u njegovoj prisutnosti. Tek kad dođemo u Isusovu prisutnost, tek kad ga počnemo slušati možemo biti zaneseni njegovim naukom. On nas ne želi prisiliti da ga upoznamo. Ne želi kao lopov upasti u našu kuću. Iako ima vlast nad našim životima, on stoji ispred vrata i kuca. Ta vrata samo ti možeš otvoriti. Čeka te. Želi da mu otvoriš. Želi da donese mir i sreću u tvoju kuću. Želi uništiti sve zlo, očistiti svu nečistoću. Želi da ga i ti upoznaš i prihvatiš kao svoga Boga. Želi da i tvoja duša postane prozirna kako bi Božja svjetlost kroz nju obasjala ovaj svijet.

Iskreno se danas zapitaj tražiš li priliku da vidiš Isusa? Čezneš li za njim? Čezni za njim radi ljubavi. On jedini može ispuniti tvoje najdublje želje. Nemoj biti nesretan tražeći mir i sreću na krivim mjestima. Čezni za jedinom puninom. Čezni za svojim Stvoriteljem. Neka se tvoja čežnja pretvori u molitvu. Neka tvoja čežnja traje cijeli dan, cijeli tvoj život. Čezni za onim koga tražiš i traži onoga za kojim čezneš. On se otkriva onima koji ga traže čista srca. Samo budi strpljiv. Jer duhovni život mora biti neprestano življen. A ne samo jedan dio dana. Zato čezni za njim neprestano. Zaljubi se u Isusa. Onda će se cijeli tvoj život pretvoriti u molitvu. Baš kao Franjo ti ćeš prestati moliti, ti ćeš postati živa molitva.

Trznuh se iz molitve. Morao sam poći. Čekaju me. Dalek je put do kuće. Još dalji je put do moga srca. Jedan dio sigurno ostaje blizu Franjinog srca. A s drugim dijelom želim se vratiti svojoj svakodnevici, dragim ljudima s kojima dijelim svoju hodočasničku stazu prema Domovini. S još više ljubavi želim služiti i ljubiti. Franjo mi je pokazao svojim primjerom. I kao da sada moje hodočašće tek počinje. Sada trebam sići s ramena našeg diva i poći u nesigurnost. Sada trebam početi sam hodati. Sada trebam odrasti i postati div koji će neke nove patuljke nositi Kristu. Baš kao što je nas Franjo nosio. Jer u nošenju patuljaka krije se svetost.

Učimo od Franje koji je i nas ovih dana nosio prema Kristu. I kad se umorimo uvijek se svom divu vraćajmo da nas opet ponese na svojim ramenima. I ponovno pokaže put do Krista.

fra Marko Galić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneMarija BrkićNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Dođi kakav jesi

Bio je to period… preživljavanja. Srednja škola. Dvije srednje škole. Bilo je dosta tjedana kada bi mi dan izgledao ovako: ujutru praksa u bolnici, popodne medicinska škola, navečer glazbena škola. Kući sam svaki trenutak koji sam imala provela spavajući, jer tad mi je san bio potrebniji od hrane i povezivanja s obitelji. Samo je trebalo preživjeti. Većina događanja iz tog perioda mi je u crnilu: ne sjećam se većine svojih nastavnika, nekih ljudi koje sam tad upoznala, nekih situacija. Kad nemaš zadovoljene temeljne potrebe, nije ti toliko stalo da radiš na svojoj izgradnji ili duhovnosti. Ali lude svijeta izabra Bog…

U osnovnoj školi stvarale su se neke rane u mom životu, ali kad ne znaš za bolje, prihvaćaš to s lakoćom i ideš dalje. Pogotovo ako i u tom periodu imaš i glazbenu školu i trening. Tko ima vremena za nošenje sa svim onim negativnim?
U srednjoj školi, preživljavanje, koje mi je ostavilo taman ono malo volje i slobodnog vremena, vremena koje sam odlučila provesti na Frami. Ako cvijet može narasti u pukotini betona, mogu i ja u tom periodu. Doduše, teško, a i prolaze ljudi koji često gaze i ne opažajući tu pukotinu u kojoj sam imala priliku rasti. Razna prijateljstva, aktivnosti, radovi po grupama, komunikacija, prilika za osobnu i zajedničku molitvu, ali prije svega: formiranje vlastitog odnosa prema Bogu. Frama me hranila (u svakom smislu) i podsjetila me da u meni ima života, da taj život ima neki smisao i da je taj smisao veći od mene same. Zahvaljujući duhovnom asistentu, imala sam priliku hrvati se s Bogom, poput Jakova. Ime Jakov u Starom Zavjetu znači “varalica” i on je bio onaj koji izbjegava obiteljsku prošlost. Ja sam se uistinu osjećala kao varalica, jer nisam znala tko sam, a nisam ni htjela znati – tu bi se sigurno našlo puno toga na čemu trebam raditi. Ovim putem se ispričavam duhovnom asistentu koji se tada našao tu, s kojim sam se svađala, borila, razgovarala, raspravljala – i hvala ti što si bio duhovni autoritet koji je bio otvoren za dijalog.

Nakon te borbe, Jakov dobiva novo ime: Izrael, onaj koji se bori s Bogom. Velika je to stvar, od varalice postati netko tko se bori i otkriva svoj identitet, onaj prvotni identitet koji samo Bog poznaje. A moj prvotni identitet bio je izranjen i to je bilo tužno i za vidjeti (poput Jakovljevog šepanja), a kamoli za čeprkati po tome. U periodu tog čeprkanja, došlo je vrijeme da se naš duhovni asistent oprosti od nas. Svi su dobili neku rukom napisanu poruku, a moja nije sadržavala neke smiješne situacije ili riječi zahvalnosti. Moja razočaranost prešla je u razmišljanje, razmišljanje koje se pretegnulo u godine koje su slijedile.

“Uskrsli Krist se pojavio s ranama. Ne boj se!”

Stani i ti malo sa mnom nad ovim riječima.

Dođi kakav jesi. Dođi izranjen. Dođi kao varalica. Kao nezrelo dijete koje traži svoj put. Bog sve to prihvaća, Bog sve to zna i Bog je veći od svega toga. On će te podsjetiti tko si, On će ti dati novo ime, On će iz tebe izroditi velike stvari. Ti samo dođi, ne moraš se presvlačiti, šminkati, srediti. Ta vanjska slika svakako nije tvoja bit. Tvoja bit je da si ljubljeno dijete Božje, nikad ostavljeno, nikad bezvrijedno, nikad toliko daleko da se ne možeš vratiti. Pojavi se, upusti se u borbu, sjeti se tko si i vidjet ćeš: po ranama su ga Njegovim prepoznali. Njega, proslavljenog živog Pobjednika. I tvoje rane su dio tebe. Ne prekrivaj ih. Dopusti Bogu da ih preobrazi i preko njih te blagoslovi. Ali prije svega, u ovoj Korizmi, dođi kakav jesi.

Marija Brkić

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneLuka RezoNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Franjevaštvo i brak

Bogatstvo različitosti na jednom zajedničkom temelju. Tako bih opisao kave iz framaških dana s ljudima koje sam upoznavao na frami. Baš sam ih volio. Ljude i kave. Iako sam uvijek pio sok… Načimale su se tu svakakve teme. S jednom od njih počinje i ovaj tekst. Dok smo jednom tako raspravljali o životu, planovima i očekivanjima, meni ja pala na pamet jedna ideja. Rekao sam da bi bilo dobro naći ženu/muža s kojom/kojim možeš u braku živjeti franjevaštvo. Dok su se neki zamislili, jedna prijateljica je kroz šalu upitala: Šta? Prodate sve što imate i živite u šumi? Nije me shvatila. Iskreno, nisam ni ja sebe. Možda nisam znao izraziti ono što se motalo po mojoj glavi. Samo znam da me ta misao kopkala.

Zar je Franjo tako plitak da se može svesti samo na materijalno siromaštvo? Postoji li nešto dublje? Treba li moje dijete ostati bez čokolade ili žena bez haljine samo zato što ja volim sv. Franju? Trebam li se povući od ljudi da bi živio franjevaštvo? Vrijedi li franjevaštvo samo za franjevce? Mogu li u svom životu spojiti ta dva uzvišena, naizgled suprotna, puta do Boga?

Za početak, Franju i franjevaštvo ne volim promatrati kao nešto što je namijenjeno samo nekima ili odabranima. Franjo je sve bitno za svoj život izvlačio iz Isusova života i Božjih riječi, a one nisu usmjerene samo Franji ili samo franjevcima. One su usmjerene svima, čak i „poganima“.

Da bi lakše probavili svu ovu priču, idemo podijeliti Franju na dva dijela. Podijelit ćemo ga na unutarnjeg i vanjskog. Pri tome ne mislim na ono duboko i ono plitko, nego na ono duboko i manifestaciju te iste dubine. Franjine manifestacije svi znamo. Ljubio je sva stvorenja, sve ljude, a posebno one najmanje i najjadnije. Odrekao se svoga bogatstva i živio u poniznosti, siromaštvu i čistoći. Krotio je sebe i svaki svoj korak usmjeravao k Bogu.

Unutarnjeg Franju čini sve ono što ga je pokretalo. Možemo to nazvati iskrom, plamenom, motivom. Kako god želite. Ja bih koristio riječ temelj. Franjin temelj je Isus Krist. Onaj koji je napustio Dom i iz ljubavi se spustio na zemlju kao najmanji od najmanjih. Napustio bogatstvo i blagostanje kako bi trpio siromaštvo i poniženje, sve zbog drugoga, tj. zbog čovjeka. Zato Franjo voli euharistiju, zato posebnu pozornost daje Isusovom rođenju i križu, kao dvjema najvećim točkama sebedarja i ljubavi. Franjin temelj je želja za suobličavanje s takvim Kristom.

E sad… Dok imate u glavi ovaj Franjin temelj i krenete razmišljati o Božjem planu za brak, vjerojatno nailazite na puno poveznica. Cijeli taj temelj franjevaštva je isti onaj temelj na kojem je izgrađen brak. Ljubav, darivanje, služenje, odricanje, žrtva. Ne znaš na koga bi prvo pomislio kad čuješ ove riječi… na Franju ili nekog ćaću. Ne dovodi se bez razloga u vezu odnos Bog – čovjek sa odnosom zaručnik – zaručnica i ne govori se bez razloga da je brak slika Boga na zemlji. Isti je to temelj suobličavanja s Bogom kao kod Franje.

Pogledajte samo Opomene sv. Franje. Istina, namijenjene su redovnicima, ali ne mislim da samo redovnici mogu iz njih uzeti nešto korisno. Zar supružnici, kao redovnici, u središtu života mogu imati nešto osim Tijela Kristova? Zar euharistija nije uzor i izvor snage i jednima i drugima?

Zar supružnici, kao redovnici, ne bi trebali zaobilaziti zlo samovolje?

Zar muž i žena ne bi trebali biti jednaki i paziti da nitko od njih ne prisvaja prvenstvo? Zar ne bi trebali živjeti u ljubavi, natjecati se u služenju i često zbog toga nositi križ? Raditi na tome da s ponosom jedno drugome dodaju čašu vode, a ne da čaša ostaje u sredini dok oni čekaju jedno drugo na prvi potez? Kad se u čaši nalazi samo kap vode, da jedan supružnik, iako je žedan, tu zadnju kap daje drugome? (I ova misao je nastala na jednoj kavi)

Pa i u braku ima perioda kada supružnici moraju krotiti sebe.

O strpljivosti da ne pričamo. Možda je ova opomena važnija supružnicima…

Zar muž i žena ne bi trebali jedno drugome pomoći da se riješe grijeha, sve u poniznosti, ljubavi i siromaštvu duhom?

Čistoća srca, suosjećanje, djela, čuvanje, ljubav, služenje. Kao da čitam program tečaja za brak, a ne opomene upućene redovnicima.

Franjo je iznad svega ljubio Kristovu muku. Zar brak nije jedno svakodnevno i cjeloživotno Vazmeno trodnevlje? Neprestano proživljavanje težine žrtve i radosti uskrsnuća?

Ovo su općenite usporedbe, one detaljnije su još zanimljivije. Tu se već iz temelja prelazi u one spomenute manifestacije. Kao što se Franjo odriče odjeće koju je poklonio siromahu, koliko očeva hoda u staroj, već istrošenoj odjeći samo da bi njegovo dijete imalo koju majicu viška. Kao što je Franjo gladovao da bi se drugi nasitili, koliko majki je trpjelo glad samo da bi djeca bila sita. Zamislite oca koji svaki dan radi na baušteli na +40º kako bi prehranio obitelj. Isti taj otac i ista ta majka uz sve to pružaju podršku jedno drugome. Pa kad jedno zakaže, drugo u strpljivosti i poniznosti potegne. Franjevci i poˋ!

Zajedništvo mi je tu jako zanimljivo. Franjo nije htio oko sebe zajednicu. Želio je biti u samoći. Možda je mislio da se samo tako dolazi do Boga, da ga drugi samo ometaju na tom putu. Bog ima drugačiji plan. Šalje mu ljude, htio on to ili ne. Možda mu je htio reći da nije samoća smisao svega toga, da samoća nije temelj. Bog nije sam. On je Trojedini Bog. On je stvorio čovjeka i prilazi mu. Franjo nije zavolio Isusa koji odbacuje ljude, nego Isusa koji ide u susret. To je temelj franjevaštva i braka. Možda nam se nekad čini da smo zbog ljudi manje čisti. Možda i jesmo, ali bar nismo besplodni. Koliko samo ima svetih roditelja i supružnika. Sve su to tihi sveci.

E da… rad u tišini i skrovitost. Zar to nije odlika Franje i pravih supružnika koji svoje žrtve povjeravaju samo jedno drugome.

Svjestan sam da ovo nije potpuna priča. Ima tu razlika u praksi, tj. u spomenutim manifestacijama dubine. Ne bi se inače moglo razlikovati. Znam da franjevcima treba više tišine i samoće. Zbog oslobođenosti od obveze uzdržavanja imaju više vremena za molitvu. Zato su sposobni brinuti se o nekim drugim potrebama neke druge „djece“. Brak je često pun zvukova. Bogu hvala na tim zvukovima.

Ali sve su to različiti način izražavanja iste potrebe, ispunjenja iste čežnje.

Kao kad gledaš policu sa čipsevima u prodavnici. Imaš veće, manje, slane, s paprikom, rebraste, štapićaste, a unutra je zapravo sve isto. Kompir kˋo kompir.

Kao što sam rekao na početku…

Bogatstvo različitosti na jednom zajedničkom temelju.

 

Luka Rezo

 

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostislider

ODRŽANA IZBORNA SKUPŠTINA FRAME HERCEGOVINA

Od 21. do 23. ožujka 2025. godine područno vijeće bratstva Frame Hercegovina održalo je svoju izbornu skupštinu u kući susreta “Domus Pacis” u Međugorju. Skupštinu su činili područni duhovni asistent, fra Ivan Hrkać, članovi područnog vijeća te 43 framaša iz 22 mjesna bratstva.

U prvom dijelu skupštine koji je predvodila područna predsjednica, Matea Ostojić, predsjednici mjesnih bratstava iznosili su svoja godišnja izvješća i kratki osvrt na rad svoje Frame u vremenu od prošle područne skupštine koja je bila u travnju 2024. godine. Svoja izvješća su sutradan podnijeli i područna predsjednica, područna voditeljica formacije Lucija Lasić, zatim je područni duhovni asistent, fra Ivan Hrkać, dao kratki osvrt na proteklu godinu. Nakon toga je uslijedio izborni dio skupštine kojim je predsjedala Petra Bračić, nacionalna predsjednica Frame Bosne i Hercegovine uz tajnicu izbora, Ana Mariu Prusinu, nacionalnu tajnicu. Prisutni su još bili i Marko Garić, nacionalni potpredsjednik, Ivan Džankić, nacionalni voditelj formacije, Matea Tomić, nacionalna blagajnica, Petar Šarić, područni predsjednik Frame Bosne Srebrene te Magdalena Brbor, nacionalna povjerenica za Framu.

Nakon molitve i zaziva Duha Svetoga uslijedila je najava svake službe po Statutu, kandidatura i sami izbori.

Za novo područno vijeće Frame Hercegovina izabrani su: Iva Šarac – predsjednica (Frama Tomislavgrad), Ivan Prskalo – potpredsjednik (Frama Mostar), Marta Vlašić – voditeljica formacije (Frama Gorica-Sovići), Andrea Boras – tajnica (Frama Humac), Olivera Matić – blagajnica (Frama Humac), te šesti član vijeća Martina Leko (Frama Ružići).

U nedjelju, 23. ožujka novoizabrana predsjednica Iva Šarac animirala je raspravu za područnu razinu Frame sljedeće dvije godine. Smjernice koje su na raspravi donesene i izglasane su:
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina u suradnji sa područnim vijećem OFS-a u skladu sa svojim mogućnostima organizira seminar za povjerenike OFS-a za Framu i predstavnike Frame u vijeću OFS-a
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina nastavi obavljati bratske pohode mjesnih bratstava ovisno o njihovim potrebama
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina organizira molitvenu akciju u vremenu došašća prema mogućnostima i kreativnosti
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina u skladu sa svojim mogućnostima organizira sportsko-rekreativni susret Frame Hercegovina
– Neka područno vijeće u skladu sa svojim mogućnostima organizira VIII. Sabor Frame Hercegovina
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina i dalje nastavi s organizacijom Planinarskog ljetnog kampa
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina u skladu sa svojim mogućnostima nastavi izdavati časopis “Tragovi”
– Neka područno vijeće Frame Hercegovina u skladu sa svojim mogućnostima u korizmenom vremenu organizira molitveno-humanitarnu akciju, a neka se OFS Hercegovina u skladu sa svojim mogućnostima priključi akciji

Na kraju rasprave izabrano je sedam delegata područnog bratstva koji će sudjelovati na Nacionalnoj izbornoj skupštini u lipnju ove godine, a to su: Lucija Lasić (Frama Široki Brijeg), Marta Žulj (Frama Ružići), Mario Bešlić (Frama Posušje), Ines Ivanković (Frama Kočerin), Petra Slišković (Frama Široki Brijeg), Ana-Marija Karačić (Frama Čitluk) i Marija Pinjuh (Frama Čerin). Skupština je završena 23.ožujka 2025.godine.

Andrea Boras, područna tajnica

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaFrama VeljaciNaslovnaNovostislider

NOVO VIJEĆE U FRAMI VELJACI

U Frami Veljaci, 18.3. 2025. održana je redovita izborna skupština. Izborima je predsjedala područna predsjednica Matea Ostojić, a tajnica izbora bila je Iva Lasić, predstavnica Frame u vijeću OFS-a. Prisutan je bio i Petar Brbor, područni blagajnik.

Novo vijeće Frame Veljaci čine:

Predsjednica: Sara Hrstić
Dopredsjednica: Mara Bebek
Voditeljica formacije: Ana Maria Hrstić
Tajnica: Matea Vukšić
Blagajnica: Marija Bebek

Novom vijeću želimo ustrajnost i Božji blagoslov u budućem radu i djelovanju!

 

 

Dorotea Marija Teisler

područna dopredsjednica

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi