Mreža.
Tako jednostavna a određuje naš odnos. Tebe i mene. U početku sam ja bio taj koji je svu svoju pažnju posvećivao mrežama. Od njih sam hranio sebe i svoje. Brinuo sam se o mreži da ulov u nju može biti bogatiji. Svo svoje vrijeme sam posvetio njoj. Krpao sam je kad je trebalo, čistio, slagao, bacao u jezero i zahvaćao ribe. Mreža poput svake druge.
Dok nisam susreo Tebe.
Tada si mi rekao: “Pođi za mnom i učinit ću te ribarima ljudi.”
Mreža.
Za taj i takav zadatak apsolutno neprikladna. Ali ako je ostavim od čega ću živjeti? Preko nje sam dobivao hranu. Jesi li vrijedan ostavljanja mreže, za mene nečega tako važnog? Nisam Ti postavio to pitanje a mogao sam, možda i htio. Dovoljan Ti je bio pogled da me razdvojiš od mreže. Od sada sam u njemu tražio utjehu i snagu, blagoslov i putokaz, život i nadu.
Zato je ona mreža i ostala iza mene u lađi na žalu. Bila je svjedočanstvo svima onima koji je pogledaju da postoji pogled koji može razdvojiti nešto tako neodvojivo poput ribara i mreže.
Vrijeme provedeno s Tobom od mene nije tražilo mrežu. Nikada je nisam trebao koristiti. Ti si mi dao sve što mi je trebalo jer sam i ja Tebi dao sve što je trebalo. Ti si meni dao sebe jer sam ja Tebi dao sebe. Međusobno sebedarje. A opet, sve je na mojoj strani. Koliko toga si Ti morao dati a kako si malo primio?! Nikada neću pojmiti tu razmjenu.
Ipak, bez mreže je ulov bio veći nego što bi ikada s njom mogao biti. Vrijeme bez mreže omogućilo mi je imati vrijeme s Tobom. Biti zahvaćen u Tvoju blizinu više je od zahvaćenog jezera riba u malenoj ribarskoj mreži. Mreža me nahrani na jedan dan i opet sam gladan. Opet je moram bacati. Tvoja blizina me hrani za vječnost. Ne moram opet bacati, ali duša čezne i neprestano boravi tu – u Tvojoj blizini.
Mreža.
Na kraju od mene tražiš da je opet koristim kako bismo zajedno lovili ljude. Zato si mi pokazao da trebaš moje dlanove da naučim činiti Tvoja djela. Pozivaš me da, nakon susreta s Tobom, izvezem na pučinu i bacim mreže za lov. Pronalazim je na istom mjestu gdje sam je i ostavio. Podsjetila me na trenutak prvog susreta s Tobom.
I onog Tvog pogleda. I riječi. I poziva.
Opet sam tu. Ista mreža. Isto jezero. Drugačiji ja. Zato i ulov završava drugačije. Upravo čudesno. Nakon mog neuspjeha događa se Tvoj uspjeh i Tvoja proslava. Da još jednom naučim da bez Tebe ne mogu učiniti ništa.
Zato još jednom ostavljam mreže kako bih mogao poći s Tobom loviti ljude. I još jednom odgovaram:
“Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!”
Mreža.
Tako jednostavna a određuje naš odnos. Tebe i mene. U početku sam ja bio taj koji je svu svoju pažnju posvećivao mrežama. Od njih sam hranio sebe i svoje. Brinuo sam se o mreži da ulov u nju može biti bogatiji. Svo svoje vrijeme sam posvetio njoj. Krpao sam je kad je trebalo, čistio, slagao, bacao u jezero i zahvaćao ribe. Mreža poput svake druge.
Dok nisam susreo Tebe.
Tada si mi rekao: “Pođi za mnom i učinit ću te ribarima ljudi.”
Mreža.
Za taj i takav zadatak apsolutno neprikladna. Ali ako je ostavim od čega ću živjeti? Preko nje sam dobivao hranu. Jesi li vrijedan ostavljanja mreže, za mene nečega tako važnog? Nisam Ti postavio to pitanje a mogao sam, možda i htio. Dovoljan Ti je bio pogled da me razdvojiš od mreže. Od sada sam u njemu tražio utjehu i snagu, blagoslov i putokaz, život i nadu.
Zato je ona mreža i ostala iza mene u lađi na žalu. Bila je svjedočanstvo svima onima koji je pogledaju da postoji pogled koji može razdvojiti nešto tako neodvojivo poput ribara i mreže.
Vrijeme provedeno s Tobom od mene nije tražilo mrežu. Nikada je nisam trebao koristiti. Ti si mi dao sve što mi je trebalo jer sam i ja Tebi dao sve što je trebalo. Ti si meni dao sebe jer sam ja Tebi dao sebe. Međusobno sebedarje. A opet, sve je na mojoj strani. Koliko toga si Ti morao dati a kako si malo primio?! Nikada neću pojmiti tu razmjenu.
Ipak, bez mreže je ulov bio veći nego što bi ikada s njom mogao biti. Vrijeme bez mreže omogućilo mi je imati vrijeme s Tobom. Biti zahvaćen u Tvoju blizinu više je od zahvaćenog jezera riba u malenoj ribarskoj mreži. Mreža me nahrani na jedan dan i opet sam gladan. Opet je moram bacati. Tvoja blizina me hrani za vječnost. Ne moram opet bacati, ali duša čezne i neprestano boravi tu – u Tvojoj blizini.
Mreža.
Na kraju od mene tražiš da je opet koristim kako bismo zajedno lovili ljude. Zato si mi pokazao da trebaš moje dlanove da naučim činiti Tvoja djela. Pozivaš me da, nakon susreta s Tobom, izvezem na pučinu i bacim mreže za lov. Pronalazim je na istom mjestu gdje sam je i ostavio. Podsjetila me na trenutak prvog susreta s Tobom.
I onog Tvog pogleda. I riječi. I poziva.
Opet sam tu. Ista mreža. Isto jezero. Drugačiji ja. Zato i ulov završava drugačije. Upravo čudesno. Nakon mog neuspjeha događa se Tvoj uspjeh i Tvoja proslava. Da još jednom naučim da bez Tebe ne mogu učiniti ništa.
Zato još jednom ostavljam mreže kako bih mogao poći s Tobom loviti ljude. I još jednom odgovaram:
“Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!”
fra Nikola Jurišić
