Nisam nikada razmišljala o najdražima, manje dragima i neshvatljivim likovima iz Biblije, niti sam kojeg osuđivala, čudila mu se i uporno ga pokušavala shvatiti jer sam smatrala kako mi Biblijom nije dovoljno razjašnjen. Svima sam se jednako divila, jednako ih poštivala i razmišljala o tome kako bi lijepo bilo, da bar i jednim malim dijelom svoga bića, mogu biti kao oni.
Ničiji postupci mi nisu bili toliko neobični da bi mi se trajno urezali u misli.
Osim jednoga.
Petra.
Onoga istoga od njih dvanaest koji su uvijek slijedili Isusa,
onoga koji je lutao sam, bježao, trpio zbog svoje tvrdoglavosti,
Onoga koji je bio i tih, a ujedno i tako glasan. Isprva neuočljiv, ali pokatkada i napadan.
Nekada glas razuma, a nekada sve ono razumu suprotno.
Uvijek sam se pitala, kako Ga je mogao zanijekati, kako je nakon svega što je Isus učinio mogao to učiniti, kako je uopće dopustio da te riječi izađu iz njegovih usta? Zašto se bojao hoda po vodi, zašto je bježao, paničario i htio natrag na lađu kada je Isus bio pored njega?
Zašto je donosio odluke koje nitko nije shvaćao, zbog kojih je znao ispasti sebičan, slab i nevjeran?
Dugo vremena je trebalo da shvatim
kako je sve to iz jednog vrlo jednostavnog razloga:
Jer je bio čovjek.
Isti kao i svi mi.
Isti kao i svi Njegovi apostoli.
Sa sigurnošću znam kako bih ja s te lađe odbijala i sići.
U strahu i panici bih rekla vjerojatno i gore stvari.
U trenutku bih toliko puta krivo prosudila, ignorirala činjenice i trčala pred rudo.
Ponekad, isto kao Petar.
Godine i godine su prošle dok je od malog kamena koji je Petar bio,
nastala ona Stijena koju je Isus postavio za temelj svoje Crkve.
Petar se sve vrijeme kotrljao skupljajući sve dijelove koji su mu potrebni da postane dovoljno snažan da bi sve to držao na svojim leđima.
Kroz sve padove i podizanja,
patnje i radosti je išao dalje.
I Petar je uspio.
Uspio je jer nije odustao.
Nakon onog razgovora u kojem Ga je zanijekao, nikada više nije posumnjao u Njegovu ljubav i Njegov plan za sebe.
Zato ga Isus i postavi stupom vjere,
kao primjer i onoga u čiji lik uvijek možemo pogledati i sjetiti se kako u planu našega Gospodina,
riječ “nemoguće” ne postoji.
Marija Kristina Čolak
