Umijeće malih koraka
O, koliko veličanstvena je Njegova bezuvjetna ljubav pa je za nas, u hladnoj noći, drhtao u majčinom krilu sred mraka bijedne štalice. O, koliku je samo vjeru imala najčišća od svih kad je, ponizno služeći svome Stvoritelju, položila Kralja Kraljeva na trošno drvo jaslica. O, kako mi samo, to nedokučivo otajstvo ostaje daleko i umu neshvatljivo.
Kad bi barem moje srce noćas bilo ponizno utočište za Tvog malog Sina. Daj, da večeras osjetim Njegov slatki dječji plač. Pusti moj slabi glas da pjeva o sjajnoj zvijezdi koja obasjava put do zidina Betlehema. Pusti da moje slijepe oči zabljesne blještavilo bijelih haljina onih anđela koji se njišu u ritmu Glorije. Nestrpljiva sam, Gospode. Vodi me večeras da Ga upoznam. Da me malim ručicama stisne za prst i ne pušta. Da se prignem i na dlanu Mu ispružim dar. A što darovati Onome koji posjeduje prostranstva svemira, milijarde sjajnih zvijezda i svaki naš uzdah!? Koji dar može biti dragocjeniji od svega što je On stvorio? Zlato? Smirna? Tamjan? Postoji nešto puno veće što je u nama a On to možda još nema. Nema naše srce i nas. Daruj Mu sebe. Još te u potpunosti ne posjeduje. Predaj Mu se čitav, ovakav kakav jesi, ovog Božića.
Dakle, što Mu darovati za rođendan, ovdje, na prljavom podu štalice koja pod blaženim nebom postaje prostrani dvor u kojem je rođen najveći od svih? Jednako što i On nama. Sama sebe. Možda sumnjaš, ali ne možeš ni slutiti koliko si vrijedan poklon, niti zamisliti koliko nezamjenjiv i velik dar možeš biti ako se predaš u Njegove ruke. I ne traži šarene papire i svilene mašne da izgledaš bogatije i sjajnije. On ne gleda našim očima. On gleda što se krije ispod kartonske kutije omotane celofanom. Jer, svi mi, koliko god okićeni bili, pravi poklon krijemo ispod istog kartona. Pa da On stvarno gleda našim očima zar ne bi onda svoga Sina, najvećeg Kralja koji je koracao svijetom, položio u pozlaćenu kolijevku a ne na istrošenu slamicu, ne bi li Ga onda trideset i tri godine poslije, okrunio zlatom obloženom, a ne od trnja pletenom krunom? Dok ovih dana budeš trčao gradom nemoj da ti oči zavara primamljivost izloga i sjaj skupih poklona. Pravi čar darivanja nije u samom poklonu nego u osmijehu i zagrljaju osobe koja ga otvara. A On za susret s tobom čuva najglasniji osmijeh i najjači zagrljaj. Sjeti se da postoji nešto puno dublje od kuglice na boru, crvenih mašna, umjetnih snježnih pahulja, svijeća na borovim iglicama vijenca, šarenih lampica koje trepere…
Postoji puno veća zvijezda, puno jačeg sjaja, veća od one na vrhu bora. Zvijezda rođena za tebe. Pala i sjala za tebe. I sada te obasjava svojim svjetlom. Kad budeš trčao gradom sjeti se tko prati tvoj korak. Sjeti se bez koga se Božić pretvara u jedan obični dan u godini, običan i besmislen. Sjeti se koja je cijena tvog otkupljenja. Nemoj da zvuk zvončića, „Ho-ho-ho!“ onog lika u crvenom odijelu i zveckanje kutijice nadglasaju plač tvoga Spasa koji te doziva ispod bora. Sjeti se čiji je rođendan! Sjeti se! Bar na tren…
Ivana Milićević
Vjerujem da ne postoji netko tko ovih dana nije čuo za Martinu – prvu slijepu studenticu na sveučilištu u Mostaru. Moglo bi se reći da je postala pravi hit. Svi dijele njezine intervjue i dive se njenoj priči, svi su ponosni i drago im je da ju poznaju. Kad sam je ja upoznala – požalila sam.
Vidite, mi ljudi smo u biti jako sebični. Mi znamo da negdje tamo netko nema što za jesti. Znamo da se ljudi ubijaju, da se brakovi raspadaju, da ima toliko ljudi koji su invalidi, koji ne čuju i ne vide i sve je to oke dok je daleko od nas. Čim se dogodi nešto loše u našoj neposrednoj blizini stanemo se preispitivati. Kad se Martina pojavila u mom životu otvorila mi je oči da shvatim da sam ja ta koja je slijepa, a ne ona.
Htjela ja to ili ne, ona me natjerala na duboko razmišljanje. Digla me s prijestolja moje lažne skromnosti i bacila na početak. Početak za koji nisam spremna. Pitanja na koja se bojim odgovoriti. „Jesam li ono što si stvorio, onakav kakvog si me želio? Jesam li glas koji daje od sebe sve da Tvoje Ime svijetom odjekuje? Mnogo toga ne zaslužujem, ali Ti mi sve u ljubavi daruješ.“ (fMK)
Jesam li ja uistinu dijete Božje – ono što je On stvorio, jesam li vjerna i postojana – onakva kakvu me On želio? Imaju li moja djela veze s mojim poslanjem – odjekuje li Njegovo Ime kroz moju pojavu?
Bojim se negativnosti ovih odgovora. Ali unatoč tomu ja imam sve, iako to ne zaslužujem. Martina nema sve – zakinuta je za vid, ali njen hod u vjeri je „šamarčina“ koja širom potiče druge da se trgnu. Kroz nju Njegovo ime itekako odjekuje.
A sad pitam sebe, a i tebe. Koliko On uistinu je važan u našem životu? Koliko često imamo važnijih stvari od Njega? Koliko vremena imamo za molitvu, za pomoć najbližima pa i onima koji nama nisu nikako bliski – a kamoli nekomu drugom? Koliko dajem od sebe da je On na prvom mjestu? Koliko često pronalazim izgovore za otići na Euharistiju?
Oprostite mi na retoričkim pitanjima, ali nastavit ću niz.
Koliko često negodujemo za svoje probleme? Koliko često kukamo kako ne možemo, kako nemamo vremena, kako smo jadni i zakinuti? Koliko često zahvalimo na hrani koju imamo, na pitkoj vodi, na krovu, na krevetu, na vidu, sluhu, govoru, na zdravim organima, na pokretnosti koju imamo, na prilikama za obrazovanjem, na ljudima oko nas? I još samo jedno: Koliko sam zahvalna na svom križu?
Zbog svega ovog, ona sebična strana mog ljudskog bića je i požalila što je upoznala Martinu.. Nesvjesno, ona mi svaki dan postavlja ova pitanja, i traži me da budem zahvalnija nego je i ona sama jer fizički gledano imam više, stoga od mene će se i tražiti više. Ponekad joj zavidim, jer ona je ta koja će ljude upoznati samo svojim srcem, ona je ta koja će doživjeti Božić u punom sjaju i vidjeti svu ljepotu ovoga svijeta. Uvijek ću joj biti zahvalna što pokazuje kako prihvaćanje križa, jednako kao i prije 2000 godina, uvijek znači pobjedu.
Stoga, Isuse, ovo Došašće te molim da te pronađem u pogledu slijepih i govoru nijemih, da ti zahvalim na svemu što ne zaslužujem, a ti mi kao rasipni Otac daješ i više nego što mi treba. Hvala Ti!
Antonia Gašpar
Opet čujem šapate onog istog glasa. Ali ovaj put ne mogu razaznati riječi. Zbunjena sam, Gospodine. Mene zoveš!? Kako mi srce ubrzava Tvoja upornost i neodustajanje od mene. Kako, kao melem, moje ranjeno srce miluje Tvoj naum da me čvrsto držiš uza se i ne puštaš. Smiri me večeras. Ukradi mi trenutak da udahnem svježinu ove noći. Da osjetim svaki hrapavi vrh kamena, da dotaknem komadić zemlje na kojem su ostale ispisane tolike molitve, nade, čežnje i snovi. Ukradi mi trenutak da mi svjetlost mjesečine obasja sjećanja pa da, duboko u šumi, ispod visokih borova, pronađem put do svoga izvora. Vodi me vijugavim putem. Ispred mene hodaj da se ne zaustavljam postrani. Ne dopusti mi da zastajem na strmim zavojima jer… tamo gdje se dolazi prečicom, tamo se ne isplati ni ići. Ukradi mi trenutak da zagrlim ove ljude pored sebe. Ljude koji mi neprestano donose tople osjećaje Tvoje prisutnosti. Onda kad me možda i nesvjesno uhvate za ruku, kad mi stresu prašnu s koljena pa se osmjehnu, kad mi šapnu: „Ne zaboravi kome pripadaš!“ baš u onom savršenom trenutku. Kad sam daleko od Tebe, daleko od kuće, daleko od sigurnosti i još dalje od sebe. Ukradi mi trenutak da sjednem na tamo onaj panj, laktove naslonim na koljena i udahnem Franjin duh hrabrosti pa da njegova radost razvuče osmijeh na mom sumnjičavom licu. Večeras se pripremam za svoje: „Evo me!“. Večeras pokušavam dokučiti težinu izgovaranja riječi koje, po četvrti put odjekuju i struje mojim naježenim tijelom. „Evo me, Gospodine, mene zoveš!“ drhti u mom glasu nesigurno ali žarko i milije nego ikad prije. Gledam u istrošeni konopac na kojem se ljulja Tau i pokušavam se sjetiti svih mjesta, i onih nezamislivih, koja su ostavila trag na smeđoj boji drveta. Pokušavam se sjetiti koliko sam puta u dlan urezala njegov oblik dok sam, u strahu, svu snagu stiskala u šaci. Evo me, Gospodine, mene zoveš! Sjedim i čekam da me šalješ dalje. Moja misija nije ovaj panj u ovoj šumi. Znam to. Znam da iz ove tamne šume Tvoj put vodi prema, suncem obasjanom, vrhu planine. Šalji me s kartom u ruci i putokazom na rubu bijele linije ceste. Podapni me ako krenem krivom stazom i povuci natrag za rukav ako budem slijepa za boje semafora. Pomozi mi da prepoznam smisao onog žutog svjetla koje će ponekad i dulje treperiti. I dok čekam vodi me! Vodi me kad se vrtim i traljavo podapinjem sama oko svojih nogu ili kad nestrpljivo čekam na raskrižju. I dok hodam vodi me! Jer Ti si najbolji suputnik koji, nogama umornim od lutanja, vraća nadu. Evo me, Gospodine. S tobom se ne bojim. Spremna sam za nove razine. Šalji me!
Ivana Milićević
Tu sam, pred Tobom. Gledam te i osluškujem. Ništa. Samo tupilo i dosada koja graniči s ljutnjom. Mogla sam i bolje iskoristiti vrijeme. Udišem, i pokušavam se smiriti. Posvjestiti si gdje sam. Iznova pitanje zašto sam uopće došla? Te prisilne misli koje se trude ubiti svaki pokušaj mog sabranja. Tu sam jer su mi rekli da iako ja Tebe ne doživljavam, vidjet ćeš moju žrtvu. Iako ja tebe ne vidim, Ti ćeš znati da sam tu. Oke. Ne znam je li uredu što u trenucima klanjaja pred Presvetim ja zapisujem nabacane misli, ali oprosti mi.
Previše je nemira u meni da bi mogla sat vremena buljiti i ne raditi ništa. Znaš, ovih dana sam baš pod stresom. Stalno netko nešto traži, stalno sam u zaostatku, nedostaje mi vremena. Nedostaje mi mir. Mane me ubijaju, a oni koji mi ih stalno ponavljaju još više. Kao da nije dovoljan moj bezuspješni trud da ih maknem. Želim biti sama, želim čitati tvoju Riječ, a sa svih strana netko zove i što je još gore optužuju me za neodgovornost. Gubim se. Tu sam došla jer mi je to jedna od crtica koje moram ispuniti danas…
Dosta. Shvaćam da te neću čuti u galami svojih misli. Ne znam zašto ti ih govorim kad ih ionako već sve znaš. Pokušat ću začepiti već jednom. Idem Te samo promatrati…
Koliko god se trudim shvatiti tvoju veličinu u onoj malenoj hostiji, ne ide mi. Kod tebe je sve tako jednostavno, bez ikakvih zavrzlama i pitanja. Unosiš mir bez ijedne riječi. Ti – Bog svemogući , možeš biti bilo gdje sada. Sigurno imaš pametnijeg posla od slušanja mojih jadikovki, ali si tu. I gledaš me. Trudiš se doprijeti do mene. Srušiti ove jerihonske zidine mog srca. Dokazati mi da me voliš iako imam mane, iako ne stižem sve, iako sam neodgovorna. I to ne samo ovdje nego u svakom trenutku mog života. Podsjećaš me da je sve prolazno, ali da ti uvijek ostaješ. Malen, skriven, u bijeloj hostiji i čekaš. Čekaš da ponovno padnem i dođem ti. Pa makar bio i samo „obaveza“…
„Kad se budemo gledali, oči u oči. Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti…“ – trgnu me zvuk melodije dobro poznate pjesme. Ti si uistinu velik.
Antonia Gašpar
Kad umiješ oči srca i progledaš, onda vidiš svaki Božji dar pa i onaj najmanji. Onda prepuštaš Franjinoj ludoj hrabrosti da te mijenja, usudiš se iskočiti iz crno-bijelog dosadnog okvira i biti nova, Nebeska, jarkim bojama kista obojana slika. Puštaš blagom šapatu Gospina glasa da napuni pustoš tvojih prsa i uči te bezuvjetnoj ljubavi. Samo, ponekad je tako teško po sjaju ukrasnog papira prepoznati čiji poklon držiš u rukama. Ponekad ti strah zgrči ruke pa se one, onako klonule, ne usude ispružiti i uzimajući poklon dotaknuti Njegovu ruku.
Ispričat ću vam jednu priču… Postoji osoba koja sada sjedi negdje u svojoj sobi, možda,s glavom punom briga i planova, možda, iznad knjige, negdje, možda u gradu, ili u kafiću lovi signal interneta i čita redove ovoga teksta. To je osoba kojoj je Bog jutros šapnuo da je voli, čija je krila noćas milovao i danas slušao koraka bat. Ne gleda ju očima svijeta i za nju sprema velike planove. To je osoba kojoj sigurno ponekad dođe trenutak kad se zapita opravdava li povjerenje koje joj je Nebo dalo kad je odlučilo u izazov života poslati baš nju, u baš ovo mjesto, u točno ovo vrijeme i s ovim sposobnostima. I onda joj strah zapleše po površini srca. To je osoba koja se plaši onoga što zna i može ali ne umije, koju strah priječi da svijetu na dlanove ispruži sve svoje blještavilo, čije oči sklopljene ne vide blago kovčega u kojemu su poslani na zemlju kad su prvi puta zaplakali, čiji koraci nemaju snage prekoračiti kamen koji im smeta stupati stazom života. Jedna takva osoba piše ovaj tekst i pomalo ju je strah. Jer ona je, zapravo, duboko u nutrini, plašljiva kukavica. Jedna od rijetkih koja se više od poraza boji pobjede, boji jer zna da pobjeda donosi sve veća očekivanja a ona je uvjerena da je za sve to preslaba. Živi i planira daleko u budućnosti pa nesvjesno sanjareći preskoči jutro u kojem se budi i trenutak u kojem sada diše. Jedna je od onih kojoj dioptrija naglo naraste kada treba prepoznati blistavi trag dragocjenih darova koje, Onaj iznad oblaka svakog dana stavlja pred nju.
Tako vam je Ivana, zamagljenih očiju, vrijednosti darova njoj, ali i one koje su preko nje trebali dobiti drugi, pažljivo slagala u jednu kutiju i zaboravljala na njih. Držala ih je u rukama a nije bila svjesna njihove cijene, gledala je svjetlucavost šljokica ali ih nije doživljavala. Onda bi, pred spavanje, zagledana u plafon, sa svom prazninom u srcu, tiho šaputala molitve. Nastavljala je moliti nebo za bezvezne, mašnom umotane poklončiće ne shvaćajući koje blago pored nje krije obična kartonska kutija. A onda, u jednome trenutku, ne tako davno, pretijesno skladište šarenih poklona rasulo se na sve strane i kao vatromet osvijetlilo tamno nebo njezina života. Stvari koje su oduvijek bile tu, sada su u njezinim očima premazane novim sjajem, svaki novi korak donosio je nešto, njoj do tada nepoznato, kao da joj je u očima prvi put zasvjetlucao odsjaj, od prašine očišćenih bisera. Kao kad se cijeli život voziš istim putem svakoga dana, a tek kad čitaš testove za vozački ispit shvatiš koliko znakova uz cestu nikad prije nisi primjećivao. Spoznaš nešto novo što ti izbistri pogled da tek onda kristalno jasno prepoznaš sve ono od prije.
Ovdje sam da ti kažem da je uzeti dar koji ti Bog pruža najljepši od svih darova koji TI možeš uzvratiti Njemu. A kako primiti dar? Jednostavno ispružiti ruku i zažmiriti? E, ponekad to nije tako jednostavno! Jer naš Bog je pomalo čudan Prijatelj. Ne traži posebne prigode niti čeka rođendane. On daruje bez prestanka, na tebe misli svakog trenutka. Njegovi su darovi neprocjenjivi. Dok ti noću spavaš, On okreće Zemlju, priprema tisuće minuta novoga dana, ujutro budi Sunce prije tebe, travu kupa kapljicama rose, suši je laganim lahorom a navečer spušta tamu, pali svjetla Mjeseca i nebo posipa milijunima zvijezda. I uvijek daruje preko granice tvojih očekivanja. Njegovi su darovi neprocjenjivi. Nisu plaćeni ni zlatom ni novcem, ni kreditnim karticama. Darovi vrijedni naježene kože i uzdaha, trnaca u rukama, sjaja u očima i osmijeha.
Danas protrljaj oči i osvrni se oko sebe. Prepoznaj Njegove darove. I OTVORI IH ODMAH! Dok je On još tu, pored tebe, s ispruženim dlanovima, dok sa smiješkom promatra tebe kako se raduješ, praviš šašave pokrete i pružaš ruke da Ga zagrliš. Njegovi su darovi neprocjenjivi. OTVORI IH ODMAH!
Ivana Milićević
Žena dakle, sasvim jednostavna, rodom iz Nazareta, sjedi i odjednom je trudna po snazi Duha Svetoga. Izgovara riječi kojima nije ravna sva snaga muškaraca na ovom svijetu : „Neka mi bude po Riječi tvojoj!“ I samo tako prihvaća i vjeruje. Nepojmljiva mi je ta njena hrabrost, ta vjera i pouzdanje, pobjeda nad strahom.
Gledajući dalje njen život pomalo je teško za shvatiti da je ona koja nosi Sina Božjeg, Kralja svega svijeta bila pokorna svom mužu prateći ga kamo god je pošao, toliko skromna da ni za smještaj nije iskoristila svoju „poziciju“. Godinama je čekala Božji plan da se očituje na njenom sinu, strpljivo i ponizno, bez požurivanja, bez sumnji, s punim pouzdanjem. I onda kad se očitovao nije se ljutila na Boga niti ga optuživala zašto joj uzima sina.
Vidite, u Bibliji nije opisana Marija kao „fatalna“ žena. Biblijski pisac nam ne donosi ni kakvu je boju kose imala niti koji joj je stil odgovarao. Nikakav opis vanjskog izgleda, nikakv dodir s njenim unutrašnjim osjećajima. A imala je ta žena i izgled, i osjećaje, i želje, možda i veće nego mi. Ali sve je to palo u vodu pred Njim. Ne znam, pokušavam shvatiti njenu malenost i veličinu koje se toliko gube jedna u drugoj.
Vjerujem kad je Bog stvarao ženu, stvorio ju je da bude Majka. Živeća žrtva koja smisao ima samo ako se daruje drugima. Ta žena uistinu je Majka, i moja i tvoja. Velike li radosti u svakom trenutku imati nekoga tko nas čuva i štiti kako samo Majka zna. A ti – sjetiš li je se? Je li ti ona uzor da budeš prava žena? Je li ti ona služi kao uzor u oblačenju, ponašanju, vjeri? Da li u svojoj curi/ženi želiš vidjeti oličenje njezine poniznosti? Osluškuješ li što ti Majka govori? Jer tvoja majka je ni više ni manje Kraljica – neba i zemlje. Jedino ljudsko biće uzneseno na Nebo – dokaz da ćemo jednoga dana doći k njoj. Stavljam pred tebe izazov u ovom njenom mjesecu da je upoznaš i daš joj dio svoje ljubavi. Ne mora to biti molitva cijele krunice, može i desetak. Ili… Uzmi jednu Marijnu vrlinu i radi na njoj, ili pokušaj u ženama vidjeti njenu dušu. Bilo što, samo se konačno počni družiti s Majkom. Jer ona čeka na nas, i nikad ne zaboravlja.
Antonia Gašpar
Nikada neću zaboraviti svoj prvi dan u Frami. Ivana među svom onom gužvom ide prema meni raširenih ruku, grli me, upoznaje i predstavlja ekipi kao da me zna sto godina. (Ivanši, hvala!) Vjerujem da neću iznova doživjeti taj trenutak, toliko ljubavi i prihvaćanja od ljudi na koje si “slučajno” nabasao. Nisam ja imala pojma tko su ti ljudi ni što ono fra u Frami znači ni što se tu radi, ali s vremenom kako je rasla ljubav oko mene počela se buditi Ljubav i u meni. I tu započinje moj hod na Franjinom putu. Moja framaška priča nije tipična. Nisam sjedila u zadnjem redu niti bila povučena, dapače, uvijek sam se gurala i gdje trebam i ne trebam, ali kroz nju učim da treba biti malen, ponizan i da ponekad, (dobro hajde, češće) treba znati zašutjeti i čuti. Tek biti sluga koji je uvijek na usluzi svome bratu i svojoj sestri, zaboravljajući na svoje komplekse i želje. A to je teško…
Svaka priča započne idilično, ali nakon početnog entuzijazma udari te šamar realnosti i prelije te val razočaranosti. U framaše, u duhovnog asistenta, u vijeće, i sve ono što ti je bilo broj jedan odjednom je poljuljano. Nisi više sretan jer si tu. Bezbroj stvari i pojedinca te gura što dalje. Imaš osjećaj da si vezan nekim nevidljivim okovima, a najradije bi pobjegao i zaboravio da si ikad dao dio sebe. Ali ne ide to tako. Svi mi koji smo jednom osjetili framašku radost ne možemo se maknuti, ali što preostaje kada sumnja razdire mlado srce, a pitanja i poljuljani ideali muče glavu? Već sam jednom citirala Yivondesa koji kaže kako je Franji zajednica bila njegov najveći križ jer ju on nije ni želio. Želio je imati svoj odnos s Gospodinom – čist i iskren, bez nekih tamo ljudi. Ali Gospod mu dade braću. Dade ih i meni i tebi. Pokušavaš shvatiti da su i oni samo ljudi koji ti ne odgovaraju jer ih krojiš po nekim svojim mjerilima zaboravljajući tko je njihov autor. I što onda preostaje nego vratiti se na početak.
Početak, dakle. Uvijek me iznenadi kad neki Framaš ne zna ništa o Franji. Tada ga upitam da li bi slijedio i išao za nekim u grad koga ne poznaje. Odgovor je naravno negativan. Priupitam dalje zašto je onda tu gdje je, a ne trudi se upoznati tog “luđaka” zbog kojeg i postojimo kao FRAma? E da, kad bi ga više slijedila koliko bi mi bilo lakše prihvaćati neke stvari, a kamoli ljude. Franjin primjer je početak našeg smisla u Frami.
Ispred nas je još jedna framaška godina, puna uspona i padova. Braćo i sestre Framaši, podsjećam vas kao i sebe, da je ovo što imamo posebno. Podsjećam vas da ispred našeg imena stoji ono framaš/ica i da svojim stavom i ponašanjem predstavljamo – ne samo sebe – nego i cijelo bratstvo. Podsjećam nas također i na obećanja, posebno na ono : “Odazvati se na svaki poziv dobra..” Suvišno je pisati da smo to obećali Njemu licem pred oltarom. SVAKI POZIV DOBRA. Bilo da se radi o dodavanju bilježnice sestri ili mijenjanja samog sebe. Neka nam ova godina bude blagoslovljena da upoznamo sebe, naučimo učiti od Franje, nastavimo se boriti i kad je najteže, a ponajviše nam želim da nam Frama da korijenje da ostanemo nevina djeca i krila da postanemo mudri ljudi!
Antonia Gašpar
“Kad bi imao dar proricanja
I znao sve tajne
I sve znanje;
Kada bi imao puninu vjere,
Tako da bih brda premještao,
A ljubavi ne bi imao,
Bio bih ništa. ”
1 Korinćanima 13, 2
Wow! Iznova me ovaj dio hvalospjeva zastrašuje. Svo znanje, sva punina vjere koja se može zamisliti, sve tajne padaju u vodu bez ljubavi. Glupo bi bilo sada postaviti pitanje što je onda ta ljubav, kad Ivan savršeno, kratko i jasno kaže: Bog je ljubav! ( 1 Iv 4,16 ) I uistinu, On je sama ljubav. No, moja je ljubav čudna. Kao malo dijete skače, trči, bježi, umiljava se, a onda traži još. Dolazi u raznim oblicima. Prema raznim ljudima, ali danas imam potrebu pisati o ljubavi ljudskog kroja s učincima nebeskog dodira, ljubavi koja u sjedinjenju s Njim stvara novi život.
Čovjek se zaljubi i onda voli. Čiča miča, gotova je priča. Ne ide to baš tako lako. To me on naučio. Vjerujem kad se prepozna u ovome tekstu da mu neće biti po volji jer nije baš da voli da ga itko hvali. Vjerujem da svatko u životu ima zadatak koji mu On povjeri (Njemu Bog baš vjeruje kad mu je povjerio mene). Njegov zadatak je da preko njega upoznam Ljubav.
Ljubav koja zna čekati da prođu ispitni rokovi da bi provodili vrijeme skupa – Ljubav je strpljiva.
Ljubav koja zna dati sve od sebe, a ne tražiti ništa zauzvrat. – Ljubav ne traži svoje.
Ljubav koja se neće naljutiti iako kasniš po tko zna koji put. – Ljubav se ne razdražuje.
Ljubav koja zaboravlja svaku manu i glupost i briše je kao da nije ni postojala – Ljubav zaboravlja i prašta zlo.
Ljubav koja pretrpi i ljutnju bez ikakvog razloga. – Ljubav sve ispričava.
Ljubav koja je u svakom trenu spremna na sve samo za osmijeh na licu. – Ljubav sve podnosi.
Ljubav koja će te iznova svaki dan podsjećati na onu Ljubav s velikim Lj.
Ta ista Ljubav koja je s najvećeg prijestolja sišla na ovu bijedu, imajući pred očima svaki moj grijeh, svaku izdaju koju ću mu pripremiti, svaki šamar koji ću mu dati svojom nevjerom. Ljubav koja je sve to osjetila u svom srcu, a ipak je uzela križ i umrla za mene da mi dokaže da me voli, bez obzira na sve, jer Ljubav nikad ne prestaje.
Veliki je zadatak voljeti nesavršeno biće savršeno, ali tu se očituje njegova veličina. I zahvalna sam tom čupavom biću što naš pogled uvijek usmjerava k Ljubavi. I kad god hoću reagirati na nešto što meni ne odgovara, samo si ponavljam hvalospjev. Jedinu definiciju ljubavi koju priznajem.
Antonia Gašpar
Tako sam ja pala ispit u ponedjeljak. I počela plakat, jer se ‘moja malenkost’ u zadnje vrijeme navikla prolaziti ispite. Kažu da imam sreće s faksom. (…) Onako, cijela izgubljena otišla sam s udrugom posjetiti naše beskućnike. Kažu da nisu imali sreće u životu…
Zastane čovjek malo kad upozna lice male Hane kojoj ni nepuna godina dana nije, a osuđena je na improviziranu kuću starog tepih centra. Zapita se kad pogleda besprijekorno sređenu kuću sedamdeset-devetogodišnje napola slijepe bakice. Osjeti šamar na licu kad daje vreću s nešto kruha i toplim obrokom pijancu koji ne zna ni tko je, kamoli gdje je. Naučimo, a oni ostaju nebitna margina od koje vješto okrenemo glavu, potiho se rugajući, ni ne sluteći kolika smetlišta nosimo u sebi.
Ok, Isus nas je pozvao da budemo svi jedno, ali nas nije pozvao da budemo jednaki, da budemo kopije kopija. Stvori nas različite da upoznamo Ljubav. Da upoznamo ljude oko nas koji su naizgled daleko, da im posvjedočimo da je nas stvorio samo radi njih. Ljudski rod često smatram promašajem. Onda se sjetim: „I bijaše veoma dobro!“ (Post 1,31) Vidim često puno dobrih ljudi koji čine zle stvari. Vidim ljude prestravljene od tih istih dobrih. Ljude pune potencijala, želje za promjenom, koji zrače vedrinom i dobrotom. Vidim ih etiketirane kao ljude koje rade žrtve od sebe, neshvaćeni zbog želje za nekim novim obzorima. Vidim previše dobrih ljudi oko sebe. (…)
Globalna slika nije lijepa. Ni Franji njegov svijet – zajednica – nije bila lijepa, dapače, bila mu je najveći križ. Imam osjećaj da je ljudima danas najveći križ biti čovjek. Spustit se, poniziti, pomoći, tražiti pomoć za sebe, za druge. Ili si preglasan pa te ušutkavaju, ili si preglasan jer želiš ušutkati. Ljubo je beskućnik, glasan po svoj prilici i najiskreniji muljator. Uz svoj poznati stil na kraju razgovora reče da će popolovit Božju providnost s nekim novim drugom.
Nauči te život lekciju tamo gdje se najmanje nadaš. Obori te profesor ispit kad baš misliš da si sve prepisao. Nauče te ljudi da se dostojanstvo ne može izgubiti ako izgubiš dom ili ponos, ono visi na komadu prekriženog drveta, čavlima čvrsto ‘okačeno’.
Podijelite nekad nešto s ljudima, a da to nije facebook status. Komad kruha, koju riječ, iskren osmijeh, šalabahter na ispitu. Znam da se ovo ponavlja, ali ozbiljno, uradite nešto napokon! Nemojte se truditi biti dobri, samo budite ono što jeste. „Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba. Nauči me umijeću malih koraka.“
Antonia Gašpar
