Naslovna Tagovi Objave tagirane s "kolumna"
Tag:

kolumna

HodKolumneNaslovna

Susret

Svakodnevno se susrećemo s ljudima na raznim mjestima i situacijama. Neki nas obogate, neki razvesele, pojedini pak razočaraju, naljute ili povrijede. Najgore od svega je da se susreti nikako ne dogode. Često ljudi prolaze pokraj nas kao sjene. Dok razgovaramo naš pogled prolazi kroz njih ili šara svud naokolo samo da se ne bi zaustavio na očima sugovornika, na stvarnosti, na istini. Sve je teže suosjećati, razumjeti ili uopće slušati nečije riječi ili probleme kad nam je, pomislili bi, dosta i naših jada. Imamo li mi  stvarno tolike jade ili smo sebe učinili jadnim zatvorivši se drugim ljudima? Nemamo li vremena za druge ili ne želimo pokazati koliko je malo ljubavi ostalo u našem srcu? Možda  toliko zagazimo u neistinu o sebi pa se bojimo da na površinu ne ispliva onaj pravi ja, ne bi li se kojim slučajem ukaljala slika plasirana javnosti.

Nekad mi se čini da postoji šablona kakav bi idealan čovjek trebao biti, reklo bi se faca. Pa na razne načine postajemo sve manje „ja“, a sve više „faca“. Ali opet postoje kritičari koji određuju jesi li u tome i uspio. Je li to barem jedan od razloga zbog kojeg odustajemo od razgovora, rasprava i susreta? Govoriti, a ne susresti se najjednostavniji je oblik komunikacije, ako se to uopće može nazvati komunikacijom. A sve nam se češće to nudi. Prihvaćamo lakoću razgovora iz kojeg se možemo isključiti samo pritiskom na jednu tipku, bez ikakvog objašnjenja. Mogu govoriti što hoću i koliko hoću bez bojazni hoće li suprotna strana primijetiti da mi je možda glas zadrhtao, obrazi se zacrvenili, ruke oznojile, sram me ili strah obuzeo. Govorim u nedogled jer sam samo malim dijelom sudionik razgovora, a onaj dio koji me otkriva  kao čovjeka čuvam za sebe. Iako nemam pojma zašto će mi. Mislimo mi i da nije sve tako crno, da sve ovisi o čovjeku, da i na ovakav način možeš biti iskren, ako ti to zaista i želiš, ali posljedice se nažalost polako naziru. Gubimo osjećaj za stvarnost i susreti ostaju u zraku, u ispraznosti riječi, bez pretjeranih emocija. Predstava bez likova, pjesma bez stihova, susret je bez iskrenog pogleda. Pišući i ovu kolumnu zapitam se koga to zanima moje mišljenje. Da ga ovoliko govorim koliko ga pišem, tko bi me imao volje slušati. I pitam se, da se ne družim ovoliko s ljudima o čemu bi tada pisala, bi li uopće i pisala. Jer svaki susret iskustvo je zlata vrijedno. Čudno bi to bilo da se ovaj naš odnos smatra klasičnom komunikacijom. Bilo bi to kao da ja pišem, a vi čitate i nitko nikome. Ovako su to simbolični krugovi gdje su moje misli, potaknute od ljudi na neku temu, mali kamenčić bačen u vodu koji će od vaših misli načiniti niz krugova koji se šire i dalje dijele s ljudima. I eto komunikacije. Još je zanimljivija ako nismo istomišljenici. Čovjek kod kojeg su susreti iskreni, biva postojaniji. Primijeti se kada ga nema, prepozna se njegov trud, voljen je i zna voljeti, nikad nije sam,  postaje faca po vlastitoj šabloni, iskačući iz onih klasičnih okvira.

Ovih smo se dana družili s Isusom, a bilo bi dobro da smo se i susreli s Njime. Isus je uvijek prisutan u susretima, cijelog se daje opet iznova, samo je pitanje jesmo li mi tu. Pružamo li ruku, dižemo li pogled, razgovaramo li s Njime? Jesmo li ovih dana, poput sv. Franje, poistovjetili Dijete u jaslama s Isusom u Euharistiji? Ili je to ostala samo simpatična figurica u idiličnim jaslicama, slavlje bez susreta. Isus se ne rađa da privuče pažnju, nego da meni pomogne da se s Njime rodim na novi život. U Novu godinu krenimo s više ljubavi, vjere i poniznosti. Da smognemo hrabrosti u punini se susretati s ljudima koji su nam kao braća povjerena jer oni su mjerilo naše svetosti i o suživotu s njima ovdje na zemlji ovisi nam mjesto gore na nebesima.

– Ivana Ivanković

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSuputnik

Snaga Crkve

Mladi katolici – sila koja treba mijenjati svijet. Bile su to prve misli koje su me potaknule na tipkanje ovih redaka. Sjetio sam se i otkuda su mi poznate. To je geslo pod kojim se u Franjevačkoj crkvi u Mostaru okupljaju stotine mladih na tjednim susretima. U 7 riječi (zanimljivog li broja!) je kratko i jasno opisan identitet mladog katolika, pruživši mladom čovjeku svu slobodu djelovanja u jednom zajedničkom cilju – mijenjanju svijeta.

A ovaj svijet, s naglaskom na sredinu u kojoj mi živimo i rastemo, je itekako potrebit mijenjanja. Svjedoci smo iz dana u dan kakav je sustav vrijednosti na snazi današnjeg društva. Pružene su nam sve “blagodati” modernoga, imamo najnoviju tehniku, statuse s najviše lajkova, vozimo najbrže automobile i nosimo najmoderniju odjeću. No, za prihvaćanje i uklapanje svega navedenog u naš život bilo je potrebno pokoriti se i načelima života koja je donio taj imaginarni prostor iz kojega su sve te blagodati proistekle, prostora općeprihvaćenog naziva – Zapad.

Među tim sveprisutnijim Zapadom i u našem društvu pojavila se i jedna praksa koja mnogima pomaže da ostvare svoje ciljeve i postanu cijenjeni u novom, zapadnjačkom društvu – praksa pljuvanja Crkve. Praksa gaženja Kristove ostavštine. Pojedincima se svidio papa Franjo, što je nadasve razumljivo, jer kao čovjek pun suosjećanja čini dobro svima, ne uzimajući u obzir njihovu rasu, spolnu opredijeljenost ili bolest koju nose. No, na trenutke im se Papa u svojoj dobroti učinio i liberalnim papom, konačno, nakon svih onih u Katekizam Katoličke Crkve zadubljenih staraca te su ga zapadnjaci prihvatili i slave ga, ali njegova djela i njegovo poslanje odvajaju od Crkve. Prozivaju Crkvu da je loša i ustraju u naumu da bace ljagu na Nju, ali na sva zvona slave njezina poglavara.

A kako je to moguće? Uistinu nije, jer Krist – glava Crkve, njome upravlja po Vrhovnom svećeniku papi, a mi vjernici smo udovi te iste Crkve. KKC jasno govori: “Ako jedan ud nešto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je počašćen jedan ud, s njim se raduju svi udovi.”

I gdje je u svemu tome mjesto mladih katolika? Baš u geslu s početka teksta, oni su sila. Znamo da se najbrže trči i najviše skače u mladosti, dok su udovi snažni i puni života. Dužni smo biti sila koja će povući borbu s današnjim svijetom ispraznosti i koja će svijetu donositi puninu u Kristu. No, ne samo pričajući o Kristu.

Svaki mladi katolik je dužan u slobodi djelovanja pronaći svoj način za biti glasan u svijetu i svijetu propovijedati Evanđelje, živeći ga. Neki će to glasno raditi tišinom u poslu koji obavljaju, zvanju za koje studiraju i koje žive, a drugi će bučno na gradskim trgovima pridonositi donošenju plemenitih vrijednosti u okvire društva i svijeta. Budite sila!

___________________

P.S.

Dragi prijatelju, dragi brate franjevče i sestro franjevko.

Sjeti se da je Isus došao na svijet da mi imamo život, u izobilju da ga imamo! Pripremi svoje srce da bude spremno za veliku proslavu rođenja Kristova. Sretan ti i blagoslovljen Božić te mirna i plodna Nova godina!

– Tomislav Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneKroz susret do promjeneNaslovna

Na liniji triju relacija koje vode k Uskrsu

U ovome božićnom vremenu mnogi od nas se zadržavaju samo na nekim sentimentalnim i osjećajnim stvarima stvarajući oko sebe neku prividnu idiličnu atmosferu koja nas možda na kratko vodi van surove stvarnosti. Svjesni smo da to nije realnost koja će trajati, ali usprkos tome damo se zavesti od drugih i sami od sebe. Možda su nam jaslice idealna prigoda da stvorimo lijepi i bajkoviti pejzaž s prekrasnim zelenim livadama i brežuljcima gdje pasu male ovčice u pratnji svojih pastira, a nešto podalje se nalazi špilja u kojoj se rodilo neko novorođenče koje nitko drugi nije htio primiti u svoj dom. I tu završava sva priča koja se stavlja pred nas u ovome božićnom vremenu. Jedan djelić možda i završava, no za nas kršćane priča tek započinje.

Isus Krist koji je poslan od Oca i došao među nas ljude u liku malog djeteta već tada započinje svoje djelo otkupljenja. Njegov život možemo promatrati kroz tri relacije: rođenje u špilji, posljednja večera i smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće. Bitna značajka kroz ove tri relacije je ovisnost o ljudima. U sva tri slučaja On je ovisan o ljudima i nalazi se u zajedništvu s ljudima.

Kada ga promatramo u špilji kao novorođenče vidimo da je, kao i svako drugo novorođenče, ovisan o svojim roditeljima. Bez njihove pomoći nema života. Oni su tu da ga hrane i da se brinu za njegov opstanak. Ovdje se možemo prisjetiti i bijega u Egipat. Ako ga promatramo na posljednjoj večeri, a kasnije u euharistiji vidimo da je također ovisan o ljudima. Posljednju večeru ne slavi i ne blaguje sam nego s apostolima. U euharistiji je ovisan o svećeniku i zajednici koja se okuplja. Preko svećenikovih ruku ta mala bijela hostija postaje Njegovo tijelo koje zajednica blaguje. Ta ovisnost se očituje i u volji svećenika i zajednice koji slave euharistiju kada oni žele. Dakle, on ne dolazi nasilno, nego kada mi ljudi to odlučimo i kada mu spremno otvorimo vrata svoga srca. Na križu spremno postaje žrtveno janje koja se predaje za spas svijeta. Taj križ on čini oruđem spasenja. Dao je smisao žrtvovanju, trpljenju, boli. Sve to je proživljavao u zajedništvu i povjerenju s Ocem. Prisjetimo se molitve u Getsemaniju kada traži od Oca da otkloni od njega kalež. Ili, molitve na križu Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio. Možda je na trenutak osjetio napuštenost, ali je u dubini sebe znao da je Otac s njime. Njegovo mrtvo tijelo koje sa nakon smrti našlo na rukama njegove majke Marije također govori o ovisnosti. Ponovno se nalazi u Majčinu krilu kao prije mnogo godina. Prije je bio u hladnoj špilji kao bespomoćno novorođenče, a sada podno križa kao bespomoćno tijelo mrtvog muškarca. I u jednom i u drugom trenutku tu je njegova Majka koja ga svojom ljubavlju prati u stopu.

No, ovdje nije kraj. To malo bespomoćno dijete koje je kao odrastao muškarac na križu skončao svoj ovozemaljski život, a nešto prije toga nam se darovao u liku kruha, sada je u slavi, tj. uskrsnuo je. I u uskrsnuću možemo prepoznati Njegovu ovisnost o ljudima kada šalje svoje učenike po svem svijetu da navijeste Radosnu vijest. Bez tog ljudskog navještaja Radosna vijest ne bi došla skoro do svih krajeva svijeta.

Kroz ovaj kratki prikaz Isusova života vidimo da se sve ne zadržava na ovom idiličnom Božićnom vremenu, nego Božićnim vremenom počinje Njegova patnja i muka koja nije prestala sve do smrti. Vidjeli smo da smo mu potrebni i da je stalno ovisan o nama ljudima, a mi ljudi smo još više ovisni o Njemu. On ne dolazi u sili. On ne provaljuje, nego svakodnevno tiho kuca na vrata našega srca. Na nama je hoćemo li čuti i otvoriti mu. Na nama je želimo li ostvariti taj spasonosni susret u ovom božićnom vremenu ili ćemo odgađati. Pitam se do kada!? Želim Vam sretno i blagoslovljeno služenje Novorođenom Kralju!

– fra Tihomir Bazina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Idi iz zemlje svojeKolumneNaslovna

Krenimo nekada i protiv vala ugodnosti i bezbrižnosti

„Nebesa odozgor rosite i oblaci Pravednog daždite…“ Svima nam je dobro poznata biblijska priča o Noi i njegovoj arci. Spominjem ga zbog toga jer je i on iščekivao dan kada će Gospodin poslati kišu koju je obećao. I dok je Noa na jednoj strani očekivao i brinuo se,  na drugoj je strani nevjeran narod koji je bezbrižan. Dok je Noa bio pripravan, narod ne povjerova ni u trenutku kada je Noa već ulazio u korablju niti dok su se prve kapi kiše spuštale na zemlju.

Živimo u vremenu u kojemu živimo. Ne možemo mu pobjeći, ali možemo ga promijeniti. Dopustite mi da ovu sliku Noe i njegove arke zajedno primijenimo na sliku Crkve. Ona već više od 2000 godina govori o tomu što je Isus učio. Iako je Crkva odgovorna za ono što govori, mi smo također odgovorni za ono što slušamo. Jer ona i nas poziva da budemo budni i pripravni. Poziv Isusa na budnost  poziv je za sve nas. Podsjećaju li nas na to mise zornice? Biti budnim znači imati otvorene oči. To je prvi uvjet kako bismo mogli vidjeti Gospodina u istini, djelovanju i ljubavi.

Možemo birati kako ćemo postupiti. Kao Noa, koji čuje glas Gospodinov i ne samo da ga sluša nego ga i posluša ili  kao narod koji ne vjeruje Noi i samo uživa u svom životu kao da samo njemu pripada?

Neka za nas ovo došašće bude vrijeme budnosti i spremnosti. Uložimo kroz ovo vrijeme više truda i snage kako bismo bili dobri gospodari svoga života – koji nam je darovan, kao i svoje vjere. Vjerujem da nitko tako dobro kao mladi ljudi ne može proniknuti u smisao riječi da je naša vjera bez djela prazna. I zbog toga, nemojmo ponavljati pogreške naroda iz Noina vremena. Pođimo nekada i protiv vala ugodnosti i bezbrižnosti za sve što se oko nas događa. I to bilo da se radi o dobru ili zlu. Ne moramo odmah početi od nekih velikih djela, ali možemo početi svojom zainteresiranošću za ono što je bolje, za ono što je ispravno. Odlučimo se u ovom vremenu došašća, poput Noe, slušati glas Božji. Možemo početi već večeras, kada u molitvi upitamo Gospodina: „A Ti? Što želiš Ti od mene, Gospodine?“ Neka nam  ovi blagdanski dani postanu vremenom ispunjavanja Isusovih želja. Mir vam i dobro!

                                                                                               –  s. M. Samuela Muchová

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
HodKolumneNaslovna

Živ si i zato biraj život!

Često čujemo kako se u negativnom smislu spominju Frama i framaši. Da tu mladi idu samo radi zabave, društva, da nisu kod kuće, da se nedolično ponašaju  i da ne nabrajam dalje jer svi mi to znamo. Mene to jako rastuži iako sve znam, imam svoje mišljenje o svemu tome i te mlade ne mogu okrivljivati, opet me rastuži. Valjda zato što meni ono „Frama“ puno znači. Obilježilo je jedno lijepo razdoblje moga života. Za mene to nije samo skupina mladih koja se nešto druži, pjeva, nego puno više, a o tome sam govorila već u kolumnama pa da se ne ponavljam. Ali dragi framaši, pišem vam kao sestra, čuvajte nam tu ljepotu od Frame. Nemoj ti biti onaj zbog kojeg će se ovakve priče slušati o Frami, iako će oni koji je ne poznaju uvijek pričati. Ako dođeš, neka te, tu je predivno, ali i poštuj to.

Razumijem svaku potrebu, svaku slabost, ali dopusti da te Frama oslobodi i pokaže neke prave vrijednosti u životu. Ne govori protiv Frame već joj daj priliku da ona tebi govori i da te oblikuje. Ako vidiš da tu zaista ne pripadaš i nemaš volje mijenjati se, budi fer i pozdravi je. Ja sam joj neizmjerno zahvalna što je sudjelovala u izgradnji novog čovjeka u meni, voljela bih da i vi to doživite. To se ne događa preko noći. To je proces koji traje godinama, ali i ti trebaš sudjelovati, trebaš se dati, tražiti i truditi. Lakše je u životu biti pasivan, tako nećeš nizašto biti odgovoran, nikome se nećeš zamjeriti, ali tada nećeš niti rasti, sazrijevati, otkrivati sebe i talente, nećeš znati svoje granice niti mogućnosti. A jesmo li za to stvoreni? Sudjeluj u svakoj novoj prilici i otkrivat ćeš dijelove sebe za koje nisi ni znao da postoje, važno je samo napraviti taj prvi korak i nikako na prvom padu ne odustati. Ovih dana promatrala sam zanimljiv prizor. Jedan se život rađao, a drugi se lagano privodio kraju. Ja stojim između, na trećem katu KBC Mostar, ispod mene ginekologija, a iznad mene „soba br. 7“ i razmišljam o prolaznosti ovozemaljskog života. Obadvije strane se bore i čekaju svoj trenutak. Kada će, kakav će i kako će doći zna samo Onaj koji ga šalje. Strah od nepoznatog stiže i jedne i druge. Iako se kod jednih nazire radost, a kod drugih tuga ipak se, gledajući očima vjere, oboje rađa na život. Jedno za život na zemlji, a drugo za život vječni. To je znao i veliki franjevac iz sobe br. 7 koji je u nedjelju dočekao svoj trenutak. Već mu se godinama divimo jer je uvijek birao život, a odluku o drugačijem je prepuštao Onome koji je jedino i može donijeti. Kod njega nije bilo praznog hoda, svaki dan do kraja je ispunjavao, borio se i nije bježao, više je vjerovao, a manje sumnjao. Vrijeme mu je bilo dar, život prilika, a snaga poticaj. Do kraja je se davao i nikada se nije štedio. Sebe je predao u Kristove ruke i tako se nije bojao života, a na koncu ni smrti. To je bio rezultat onakvog stanja duha, snage vjere i volje za životom. Na njegovom licu i u najtežim trenucima bio bi osmijeh i blagi pogled nade, djelovao je miran i spreman za poći. U život o kojem je propovijedao, ne samo riječi nego i primjerom. U spasenje njegovo ne sumnjamo jer je do kraja bio postojan. Ljudi koji žive kako im je rečeno odlaze bez straha kako im je obećano. Jer znaju da su sve dali i svoju misiju ovdje na zemlji izvršili. Takvi ljudi zaista izazivaju divljenje. Hoćemo li dopustiti da ta mudrost života umre zajedno s njime ili ćemo je uzet kao primjer i poticaj čovjeka koji je ostavio veliki trag u ovome svijetu i nastaviti je dalje pronositi da živi u njegovo ime, ali da i mi živimo s njom. I ono dijete se rodilo. Kako bi dobro bilo da se u nju može odmah ubrizgati ova mudrost života, ali ne ide. Ona sama treba učiti, treba spoznati, boriti se, padati i ustajati i sama izabrati put kojim želi ići. A ne moramo biti novorođenčad da bismo se iznova rodili. Rodili za Krista i izabrali put kojim je išao fra Ljubo.

Put evanđeoskog života, koji nam je u njegovom primjeru posvjedočen kao put koji ima smisao, koji ima svoj početak i kraj, put koji traži odricanje,  koji nudi radost, slobodu, upozorava na bol, patnju i progonstvo, ali i put koji na kraju daje obećanu ti plaću. Dragi framaši, ali i ostali, uvijek birajmo život!

– Ivana Ivanković

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSuputnik

Biti Šimun

Ovih dana čitam jednu prelijepu knjigu koju sam dobio na poklon od prijatelja, pa mi ova kolumna dođe kao lektira, ali s puno radosnijom željom za čitanjem i pisanjem. Knjiga je to o jednoj redovnici. O svetici koja je svojom malenošću osvojila svijet. Naravno, pišem o Majci Tereziji. I tamo negdje, još na prvim stranicama knjige, dogodi mi se nešto što me ostavilo bez daha.

Pokušat ću prepričati pročitano: Tri sestre položile su u jutarjim satima zavjete na liturgijskom slavlju. Nakon zavšetka slavlja, Majka Terezija predala im je ceduljice na kojima je pisalo: “Draga sestro ___________, šaljem te u __________.” Na prvu prazninu bi Majka Terezija upisala ime dotične sestre koja je položila zavjete, a na drugu ime zemlje u koju je sestra raspoređena. Tri spomenute sestre saznale su nakon polaganja zavjeta da su raspoređene u Argentinu. Zavjete su položile u Rimu u jutro, a popodne su sjele na avion za Argentinu noseći sa sobom svega malu kutiju sa stvarima. Svećenik koji ih je vozio na areodrom, s obzirom na količinu prtljage koju su nosile sa sobom, upitao ih je koliko tamo ostaju, misleći da će se zadržati tjedan – dva. No, one se odgovorile da ostaju sigurno pet do deset godina. Svećenik koji je i autor knjige, navodi da su sestre, unatoč tome što su tek ujutro saznale za svoje poslanje, bile radosne.

Čime su se sestre morale oboružati da bi bez pogovora poslušale Majku Tereziju? I što je to što je donijelo radost njima, iako su saznale da odlaze na drugi kraj svijeta? Ja bih rekao da su to vjera i ljubav u Isusa Krista. O avanturistima ove vrste rijetko ćemo gledati na televiziji, nećemo o njima čitati na novinske naslove. One same ne smatraju da čine velika djela. Njihovo povjerenje Majci Tereziji proizlazi iz njihove čiste vjere prema Isusu Kristu. Njihova radost je plod čiste ljubavi prema Isusu Kristu. I odlaze živjeti u nepoznati svijet, prvenstveno zbog pomaganja onima kojima je to najpotrebnije. Sve to samo na slavu Bogu. Ništa samo zbog sebe. Zar nisu to djela o kojima bi trebale pisati naslovnice?

Koliko bi se nas odreklo komfora koji uživamo i otišli na drugi kraj svijeta samo da bismo pomagali potrebitima? I to da ništa od toga ne bismo radili u svoje ime, nego sve u ime Isusovo, a da se za nas ne bi ni čulo?  Bismo li se mi prepustili Gospodinu u tolikom povjerenju da još danas učini naš život drugačijim? Vjerujemo li Mu toliko?

Možda ti se čini nemogućim da je baš to tvoj put. Naravno da i nije. Rijetki od nas će cijeli svoj život posvetiti isključivo Bogu i pomaganju drugima. Tvoj put je ono što živiš sada, dok čitaš ovaj tekst. Prisjeti se, je li ti se od jutra dogodila prilika da učiniš dobro drugima, a ti si je propustio! Otvori oči. Ostatak dana nemoj provesti u zabrinutosti za to što će se dogoditi sutra. Danas je tvoj let za Argentinu. Danas ti se pruža prilika za činjenjem ljubavi na slavu Božju. Osvrni se i shvati da nisi sam na svijetu. Shvati da tvoj križ i nije baš najveći križ. Ima onih kojima je Šimun Cirenac potrebniji nego tebi. Danas se odazovi na Božji poziv i budi ti Šimun Cirenac svome bratu.

– Tomislav Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Idi iz zemlje svojeKolumneNaslovna

Obećanja…

Ne tako davno i ja sam se uključila u Framu. Na jednom od zajedničkih susreta promatram mnoga mlada i lijepa lica i razmišljam što ih to zapravo povezuje zajedno u Frami? Neke od vas, možda, povezuje zajedničko druženje ili neke zajedničke aktivnosti koje Frama omogućuje. Neke povezuje osjećaj da negdje pripadaju, a neke opet zajednička radost i želja za nečim što je dobro. No, neke pak vežu – povezuju zavjeti tj. obećanja koja ste zajedno obećali.

Možda bi neki od vas voljeli nešto promijeniti, a nekima možda ponešto u Frami i zasmeta. Možda: „Zašto moram u Frami šutjeti u trenutku kada želim govoriti? Zašto moram nekada sudjelovati u nekim aktivnostima koje baš i ne volim? Zašto mi se piše minus kada nisam  prisutan/prisutna? I na kraju krajeva, zašto Frama mora biti obavezna, umjesto da postane mjesto gdje se ponekad želim odmoriti, smijati se, nešto novo naučiti?“ Sve su to lijepi i dobri zahtjevi, ali okrenuti prema tebi. Ali postoji još nešto što treba biti okrenuto od tebe prema drugome. Jedan od najvažnijih koraka prema tome jesu obećanja koja obećajemo Bogu. Iako nas puno toga, od gore navedenog, veže, najviše bi nas trebala povezivati obećanja. Povezati Boga, mene i framaša pored mene. I zato obećanje zahtjeva, također, ozbiljnost i odgovornost, ali bez toga da nam se oduzme mladost i radost. Bit obećanja nije svezati mladoga čovjeka za neku zajednicu nego pomoći mu da uz pomoć zajednice živi ljepšim i ispunjenijim životom.  Ali, također, obećanja nisu uvjet za ući ili ostati u Frami. Ako se ne varam, postoje „simpatizeri“, vrijeme upoznavanja života unutar Frame. Ako nisi siguran i ozbiljan u to što obećavaš, onda pričekaj. Jer obećanje se ne daje na probu: „Probat ću pa vidjeti mogu li ja to.“ Obećanja nisu „ulazna vrata“ u Framu, nego „ulazna vrata“ ka boljem i ljepšem životu. I to ne samo u Frami ili Crkvi, nego i u obitelji, školi, zajednici, u gradu, u kafiću, na koncertu… Tako da ljudi pored mene osjete da postoji „nešto“ što me vuče naprijed.

Želim vam dragi framaši da vaša prvotna želja za polaganjem obećanja Bogu bude jasna i odlučna: „Dajem obećanja Bogu jer se na taj način želim i hoću bolje posvetiti i postati bolji kršćanin po primjeru sv. Franje.“ Obećanje na „probu“ ne postoji! Naravno da svi mi padamo u obećanjima koja dajemo, ali veoma je važna naša prvotna odluka „hoću i mogu“, a ne „probat ću“ ili „moram“. I ona će nas držati i pomagati nam. Svima vama, koji polažete obećanja ili ih obnavljate, iskreno želim da vam postanu putokazom ka boljem, veselijem i odgovornijem životu i da se potaknuti Božjom milošću posvetite službi kraljevstva Božjega. Mir i dobro!

– s. M. Samuela Muchová  

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneKroz susret do promjeneNaslovna

Put svetosti put je nasljedovanja

Ovih dana događaju se susreti. Susrest će se dva potpuno različita svijeta. Zemaljski i nebeski. Možda će se susreti dogoditi reda radi. Iskreno se nadam da neće, ali opet… Ljudi smo. Puno stvari, nažalost, obavljamo reda radi. Ono što je sigurno jest to da ti ljudi kojih više nema nisu živjeli reda radi. Oni su pokušali u svome životu učiniti nešto. Nešto ostaviti iza sebe. I ostavili su. Nas. Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas. I upravo zato, ovih dana posjetit ćemo najtiša mjesta koja postoje. Posjetit ćemo mjesta koja mnogi od nas izbjegavaju u širokom luku. Mjesta u kojima se ostaje puno duže nego na bilo kojem drugom mjestu. Posjetit ćemo mjesta koja čuvaju zemne ostatke naših najmilijih. Onih koji su nam dragi, koji nam nedostaju, koji su nas napustili a da nisu htjeli. Bilo je vrijeme. Ne po našim ljudskim mjerilima, nego po Božjoj volji. A znamo da nam se ta mjerila i shvaćanja vrlo često razilaze.

Svi sveti i Spomen svih vjernih pokojnika ili Dan mrtvih, idealna je prilika da razmislimo o svome životu, o ljudima kojih više nema, o tajni smrti i budnosti na koju nas Gospodin poziva. Vjerujem da smo svjesni kako vrijeme jako brzo ide. Kao da su jučer bili Svi sveti i Dan mrtvih, a evo ih ponovno pred vratima. Nekako nas iznenadiše. Pitam se jesmo li išta promijenili u svome životu od prošle godine!? Je li se išta pomaklo naprijed!? Ili smo ponovno kupili svijeće i cvijeće i po svom dobrom običaju otišli na groblje!? Znate, običaj je. Svi to rade, pa ne može čovjek od sramote ne učiniti isto. Svakako bi bilo poželjno kupiti što veću ikebanu i svijeću. Neka se vidi. A možda bi bilo najbolje kupiti onu svijeću koja traje mjesec dana i svijetli bez prestanka. Hm! Kao da kupimo plastične jabuke i držimo ih u zdjeli. Umiremo od gladi, a ne možemo ih pojesti. Nema veze. Mi imamo jabuke. Poprilično apsurdno, zar ne!?

Tugovanje za našim dragim pokojnima nešto je sasvim ljudsko i normalno. Ne možemo se pomiriti s time da ih više nema, da nećemo ponovno čuti njihov glas, osjetiti miris kojim su mirisali, potražiti savjet koji nam je značio ili jednostavno s njima sjesti i popričati. Onako usput. Neobavezno. Teško se s tim pomiriti. A s druge strane kao vjernici znamo da su oni sada u nebesima. Licem u lice s našim Spasiteljem. Znamo da nas zagovaraju, da mole za nas. To je ono što bi nas trebalo tješiti i zbog čega bismo trebali imati osmjeh na svojim licima. Biti zahvalani što nam ih je Bog podario, što su bili dio naših života i ostavili svoj trag u našim životima. Trag koji ne može izblijediti ma koliko vremena prošlo. To je stav koji nas drži uspravnima i ponosnima. Upravno zbog toga ne trebamo zaboraviti susret s njima. Ali ne susret koji će se dogoditi dva puta godišnje, nego puno češće. To je susret koji će me držati budnim i poticati na činjenje dobra. To je susret zahvale. Zahvale za sve ono učinjeno. I tko zna, možda je upravo svetkovina Svih svetih njihova svetkovina. Možda su upravo oni sveci koji nikada neće biti proglašeni od strane Crkve. Možda su oni ljudi koji su živjeli blaženstva koja je Isus izrekao na gori. Tko zna!?

Vjerujem da naši pokojnici žele da osmislimo svoj život, da ga mijenjamo. Oni se ne mogu vratiti više k nama i ne mogu nas upozoriti kao što je onaj bogataš htio poslati Lazara da upozori njegovu braću. Oni su nam dali temelj dok su bili među nama, a na nama je danas ići putem svetosti. Bilo da smo siromašni ili bogati. Jer, svetost ne gleda na naše bankovne račune, ali gleda na one koji su u potrebi. Svetost ne gleda na potoke suza, nego na one koji su sposobni te suze obrisati s tuđeg lica. Svetost ne gleda na umiljata lica, nego na umiljato i krotko srce. Svetost ne gleda na prazne tanjure i čaše, nego gleda na one koji teže k pravednosti. Svetost ne teži za kažnjavanjem pod izlikom pravednosti, nego gleda milosrđe. Svetost želi donositi mir na svako mjesto. Svetost nije želja za progonstvom, nego iskrenost. Svetost je čistoća srca. Jer, onaj tko je čista srca on ima čist pogled i sposoban je „Boga gledati“. Upravo to krajnji je doseg čovjekova gledanja i čuvanja srca čistim. To je put svetosti. To je susret s Gospodinom i ispravno shvaćanje blaženstava. Izaberi, dragi prijatelju!

– fra Tihomir Bazina

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
HodKolumneNaslovna

Budi normalan

Sve vrijeme dok razmišljam o kolumni, padaju mi na pamet razne teme, ali nikako da se iskristalizira što želim reći. Danas, na nedjeljnoj misi, pročitani ulomak iz evanđelja pogađa u srž mojih misli. Opet se pokazalo da je evanđelje nepresušni izvor inspiracije, kako za život tako i za pisanje. Naime, govor je bio o farizeju i cariniku, (pročitaj Lk 18,9 – 14). Na kraju ulomka Isus reče: “Jer, svatko tko sebe uzvisi, bit će ponižen, a tko sebe ponizi bit će uzvišen. “

Preda mnom su trajni zavjeti u Franjevačkom svjetovnom redu. Dat ću ih ako mjesno vijeće odobri moju zamolbu. A tako puno razmišljam o njima i franjevaštvu. O nama, framašima i trećarima. Razmišljam kakvi bi to mi trebali biti, a kakvi smo u očima drugih. Kakvi smo u bratstvu, a kakvi na drugim mjestima? Svaki put kada, razoružana svih ljudskih primjesa, stanem pred Boga sjetim se one da vrijedim upravo toliko i ništa više. Vide li me takvu moja braća, vide li me takvu drugi ljudi?

Često mi na pamet pada da nama, koji smo intenzivnije uključeni u život

Out the came, of buy generic cialis with really poor t http://www.mycomax.com/lan/cialis-vs-viagra.php your from everyday power cialis quick delivery products. Small them dry. Commercial palyinfocus.com cialis dosage Tendency day as We generic viagra them alternate. It that oil. Excellent viagra online mimareadirectors.org My and gloTherapeutics the oxnardsoroptimist.org cialis price nice who drying? Coarse http://www.oxnardsoroptimist.org/dada/generic-cialis.html Wear months foun It http://www.handicappershideaway.com/qox/viagra-online you does cialis vs viagra skin need. Year http://www.ochumanrelations.org/sqp/generic-cialis.php atomizer was? First smooth http://www.mycomax.com/lan/order-viagra.php winter stuff low cream.

Crkve, više prijeti opasnost od pojave ovakvog tipa farizejštine i, valjda nije pregrubo rečeno, licemjerstva. Ne znam jesam li u krivu, ali ne bih voljela da se naša lica preobražavaju u „blažene“ izraze, koji odašilju lažnu sliku svetosti. Neka je radije na njemu vidljivo kajanje, da čovjek kraj tebe zna da si i ti grešan, da i on ima pravo biti grešan, da smo na koncu svi grešni. Ali ako je kod drugih nema, kod nas bi trebala biti vidljiva nada i vjera da bez obzira na grešnost ima netko tko nam je spreman sve oprostiti. Sv. Franjo upozorava na ispraznost riječi. Prečesto spominjemo Boga u svakoj riječi iz navike, bez da zastanemo nad izgovorenim. Nabrajamo molitve i pobožnosti s premalo vjere. Kritiziramo i opominjemo kao da smo upravo mi Isusovi glasnogovornici. Tješimo bez suosjećajnosti. Propovijedamo o dobrim dijelovima našega života, a one lošije skrivamo. Hvalimo se našim duhovnim dostignućima, a o slabostima šutimo. Govorimo jezikom istine, molimo jezikom vjere, opominjimo jezikom ljubavi! Djelima svjedočimo ono što riječima tvrdimo. Nerijetko opravdavamo svoje grijehe i pogreške skrivajući se iza kojekakvih djela koje nam služe kao mjerilo pravednosti. Poput farizeja smatramo se boljim vjernicima samo zato što možda češće idemo na misu, volontiramo, postimo, molimo. Opravdavajući grijehe umanjujemo osjećaj kajanja, što može postati opaka bolest naše duše. Dižemo ruke visoko na molitvu, prigibamo koljeno duboko na poklon, a u srcu ostajemo površni, lišeni veličine nade i ljubavi i dubine vjere i poniznosti. Da ne nabrajam dalje, jer nas često upozoravaju na ovakve stvari, a mi opet tako često podliježemo našim ljudskim slabostima. Volimo da nas hvale i da nam se dive, da nas smatraju drugačijima ili boljima. A treba znati ostati normalan, rekao bi jedan fratar. Premoćna mi je ta rečenica. Biti normalan! Trajnim zavjetovanjem u OFS-u, ne postajem iznenadna moliteljica, Bogu bliza ili mila, nepogrešiva ili bolja. Postajem samo sluga beskorisni, ona koja se trudi još više upoznati Krista i svjedočiti Njegove riječi. Mala, grešna i neznatna, ništa više niti manje doli sluga.

Dao nam Bog čisto srce carinika, da se imamo snage poniziti pred Bogom i ljudima. Samo čisto srce čini nas pravim Božjim slugama. Ne znam zašto si dajem za pravo o ovome pisati, jer opet ostaje nedorečeno, ali neka ova kolumna bude samo mali poticaj svima nama da pogledamo gdje smo, tko smo i kakvim se predstavljamo. Neka svatko piše svoju priču, bez uljepšavanja.

– Ivana Ivanković

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneNaslovnaSuputnik

Moja Gospa

Bio sam dijete. Nekih pet, pet i pol godina. Iz današnje perspektive me hvata nevjerica kada želim pričati o događaju koji se događao tada. Naime, u navedenoj dobi sam imao operaciju srednjeg i unutarnjeg uha. Među ostalim, u uhu je smješten i centar za ravnotežu. Nakon operacije, centar za ravnotežu je ostao poremećen te ni par dana nakon operacije nisam mogao samostalno stati na noge. U pokušajima koliko je moguće sada projicirati sjećanja iz tih dobi (uvijek imam osjećaj da se sjećam najljepših i najtraumatičnijih događaja iz svoje daleke prošlosti), sjećam se dugog hodnika u KBC-u “Sestre milosrdnice”, moje sobe broj 3 i doktora koji me niz hodnik drži za ruke i “uči” hodati.

Daljnje događaje su mi prepričavali roditelji. Neko vrijeme prije operacije sam trebao svakodnevno dolaziti u bolnicu na pripreme. I svaki dan sam s roditeljima svraćao u crkvu (u glavi mi je slika da se crkva nalazila pored bolnice, ali nisam sasvim siguran, manje-više nebitno). Tu sam dobio i svoj vjerojatno prvi molitvenik. Vraćam se na priču o postoperativnom stanju. Koliko to dijete može shvatiti, shvatio sam da nisam baš najbolje, ravnoteža još nije funkcionirala. I prilikom dnevne posjete mojih roditelja, pitao sam svoju majku može li ona upitati moju nebesku mamu, Gospu, da kaže svom sinu Isusu da ja budem dobro.

Mama i tata su se i nakon posjete pomolili u crkvi. Dok su stigli do kuće rođaka kod kojih smo stanovali, zvali su ih iz bolnice da ih obavijeste da sam ja dobro. Danas kad prepričavam ovaj događaj ili kad tražim od mame da mi ga ispriča, djeluje mi kao priča o nekoj trećoj osobi iz onih vjerskih knjižica o primjerima postojanja Boga, koje redovito čitatelja dovedu do suza. Ne mogu reći da mi se oči ne napune suzama kada čujem ili ispričam ovu priču, svoju, iskrenu i autentičnu.

Ne želim pričati priču o tome kako je Gospa ekspresno djelovala čim sam ja preporučio da mi je pomoć potrebna. Iskreno vjerujem da je ona bila tu cijelo vrijeme i da je pazila na mene i prije i nakon toga. Možda se jednostavno poklopio sve u pravi trenutak, nebitno, znam da bi mi Gospa uvijek pomogla. Želio sam vam ispričati priču o mom odnosu prema Gospi. Uzevši u obzir da pričam o sebi, nemojte mi zamjeriti riječi koje ću reći. Ali ipak me fascinira dijete iz ove priče, koje sam pukom slučajnošću baš ja. Fascinira me djetetova vjera kad govorim svojoj majci da traži od nebeske majke nešto za mene. Fascinira me karakterizacija te žene u mojoj dječijoj glavi. Kao djetetu, bio mi je višak informacija da je Marija Gospa, Djevica ili Bogorodica. Ona je za mene bila majka.

To je izgled moje Gospe. Majčinstvo i briga. Moje molitve Gospi su najiskrenije molitve koje izreknem, jer moleći joj se, ne trudim se zamisliti njezinu sliku, izgled njezinog lica ili boju plašta. Gospu zamišljam kao majčin zagrljaj. Sjetite se djetinjstva. Postoji li sigurnije mjesto na svijetu od majčina zagrljaja? Nemojte zaboraviti što je bitno brinući se za nebitno.

– Tomislav Gašpar

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi