Kolumne
O, koliko veličanstvena je Njegova bezuvjetna ljubav pa je za nas, u hladnoj noći, drhtao u majčinom krilu sred mraka bijedne štalice. O, koliku je samo vjeru imala najčišća od svih kad je, ponizno služeći svome Stvoritelju, položila Kralja Kraljeva na trošno drvo jaslica. O, kako mi samo, to nedokučivo otajstvo ostaje daleko i umu neshvatljivo.
Kad bi barem moje srce noćas bilo ponizno utočište za Tvog malog Sina. Daj, da večeras osjetim Njegov slatki dječji plač. Pusti moj slabi glas da pjeva o sjajnoj zvijezdi koja obasjava put do zidina Betlehema. Pusti da moje slijepe oči zabljesne blještavilo bijelih haljina onih anđela koji se njišu u ritmu Glorije. Nestrpljiva sam, Gospode. Vodi me večeras da Ga upoznam. Da me malim ručicama stisne za prst i ne pušta. Da se prignem i na dlanu Mu ispružim dar. A što darovati Onome koji posjeduje prostranstva svemira, milijarde sjajnih zvijezda i svaki naš uzdah!? Koji dar može biti dragocjeniji od svega što je On stvorio? Zlato? Smirna? Tamjan? Postoji nešto puno veće što je u nama a On to možda još nema. Nema naše srce i nas. Daruj Mu sebe. Još te u potpunosti ne posjeduje. Predaj Mu se čitav, ovakav kakav jesi, ovog Božića.
Dakle, što Mu darovati za rođendan, ovdje, na prljavom podu štalice koja pod blaženim nebom postaje prostrani dvor u kojem je rođen najveći od svih? Jednako što i On nama. Sama sebe. Možda sumnjaš, ali ne možeš ni slutiti koliko si vrijedan poklon, niti zamisliti koliko nezamjenjiv i velik dar možeš biti ako se predaš u Njegove ruke. I ne traži šarene papire i svilene mašne da izgledaš bogatije i sjajnije. On ne gleda našim očima. On gleda što se krije ispod kartonske kutije omotane celofanom. Jer, svi mi, koliko god okićeni bili, pravi poklon krijemo ispod istog kartona. Pa da On stvarno gleda našim očima zar ne bi onda svoga Sina, najvećeg Kralja koji je koracao svijetom, položio u pozlaćenu kolijevku a ne na istrošenu slamicu, ne bi li Ga onda trideset i tri godine poslije, okrunio zlatom obloženom, a ne od trnja pletenom krunom? Dok ovih dana budeš trčao gradom nemoj da ti oči zavara primamljivost izloga i sjaj skupih poklona. Pravi čar darivanja nije u samom poklonu nego u osmijehu i zagrljaju osobe koja ga otvara. A On za susret s tobom čuva najglasniji osmijeh i najjači zagrljaj. Sjeti se da postoji nešto puno dublje od kuglice na boru, crvenih mašna, umjetnih snježnih pahulja, svijeća na borovim iglicama vijenca, šarenih lampica koje trepere…
Postoji puno veća zvijezda, puno jačeg sjaja, veća od one na vrhu bora. Zvijezda rođena za tebe. Pala i sjala za tebe. I sada te obasjava svojim svjetlom. Kad budeš trčao gradom sjeti se tko prati tvoj korak. Sjeti se bez koga se Božić pretvara u jedan obični dan u godini, običan i besmislen. Sjeti se koja je cijena tvog otkupljenja. Nemoj da zvuk zvončića, „Ho-ho-ho!“ onog lika u crvenom odijelu i zveckanje kutijice nadglasaju plač tvoga Spasa koji te doziva ispod bora. Sjeti se čiji je rođendan! Sjeti se! Bar na tren…
Ivana Milićević
Vjerujem da ne postoji netko tko ovih dana nije čuo za Martinu – prvu slijepu studenticu na sveučilištu u Mostaru. Moglo bi se reći da je postala pravi hit. Svi dijele njezine intervjue i dive se njenoj priči, svi su ponosni i drago im je da ju poznaju. Kad sam je ja upoznala – požalila sam.
Vidite, mi ljudi smo u biti jako sebični. Mi znamo da negdje tamo netko nema što za jesti. Znamo da se ljudi ubijaju, da se brakovi raspadaju, da ima toliko ljudi koji su invalidi, koji ne čuju i ne vide i sve je to oke dok je daleko od nas. Čim se dogodi nešto loše u našoj neposrednoj blizini stanemo se preispitivati. Kad se Martina pojavila u mom životu otvorila mi je oči da shvatim da sam ja ta koja je slijepa, a ne ona.
Htjela ja to ili ne, ona me natjerala na duboko razmišljanje. Digla me s prijestolja moje lažne skromnosti i bacila na početak. Početak za koji nisam spremna. Pitanja na koja se bojim odgovoriti. „Jesam li ono što si stvorio, onakav kakvog si me želio? Jesam li glas koji daje od sebe sve da Tvoje Ime svijetom odjekuje? Mnogo toga ne zaslužujem, ali Ti mi sve u ljubavi daruješ.“ (fMK)
Jesam li ja uistinu dijete Božje – ono što je On stvorio, jesam li vjerna i postojana – onakva kakvu me On želio? Imaju li moja djela veze s mojim poslanjem – odjekuje li Njegovo Ime kroz moju pojavu?
Bojim se negativnosti ovih odgovora. Ali unatoč tomu ja imam sve, iako to ne zaslužujem. Martina nema sve – zakinuta je za vid, ali njen hod u vjeri je „šamarčina“ koja širom potiče druge da se trgnu. Kroz nju Njegovo ime itekako odjekuje.
A sad pitam sebe, a i tebe. Koliko On uistinu je važan u našem životu? Koliko često imamo važnijih stvari od Njega? Koliko vremena imamo za molitvu, za pomoć najbližima pa i onima koji nama nisu nikako bliski – a kamoli nekomu drugom? Koliko dajem od sebe da je On na prvom mjestu? Koliko često pronalazim izgovore za otići na Euharistiju?
Oprostite mi na retoričkim pitanjima, ali nastavit ću niz.
Koliko često negodujemo za svoje probleme? Koliko često kukamo kako ne možemo, kako nemamo vremena, kako smo jadni i zakinuti? Koliko često zahvalimo na hrani koju imamo, na pitkoj vodi, na krovu, na krevetu, na vidu, sluhu, govoru, na zdravim organima, na pokretnosti koju imamo, na prilikama za obrazovanjem, na ljudima oko nas? I još samo jedno: Koliko sam zahvalna na svom križu?
Zbog svega ovog, ona sebična strana mog ljudskog bića je i požalila što je upoznala Martinu.. Nesvjesno, ona mi svaki dan postavlja ova pitanja, i traži me da budem zahvalnija nego je i ona sama jer fizički gledano imam više, stoga od mene će se i tražiti više. Ponekad joj zavidim, jer ona je ta koja će ljude upoznati samo svojim srcem, ona je ta koja će doživjeti Božić u punom sjaju i vidjeti svu ljepotu ovoga svijeta. Uvijek ću joj biti zahvalna što pokazuje kako prihvaćanje križa, jednako kao i prije 2000 godina, uvijek znači pobjedu.
Stoga, Isuse, ovo Došašće te molim da te pronađem u pogledu slijepih i govoru nijemih, da ti zahvalim na svemu što ne zaslužujem, a ti mi kao rasipni Otac daješ i više nego što mi treba. Hvala Ti!
Antonia Gašpar
Opet čujem šapate onog istog glasa. Ali ovaj put ne mogu razaznati riječi. Zbunjena sam, Gospodine. Mene zoveš!? Kako mi srce ubrzava Tvoja upornost i neodustajanje od mene. Kako, kao melem, moje ranjeno srce miluje Tvoj naum da me čvrsto držiš uza se i ne puštaš. Smiri me večeras. Ukradi mi trenutak da udahnem svježinu ove noći. Da osjetim svaki hrapavi vrh kamena, da dotaknem komadić zemlje na kojem su ostale ispisane tolike molitve, nade, čežnje i snovi. Ukradi mi trenutak da mi svjetlost mjesečine obasja sjećanja pa da, duboko u šumi, ispod visokih borova, pronađem put do svoga izvora. Vodi me vijugavim putem. Ispred mene hodaj da se ne zaustavljam postrani. Ne dopusti mi da zastajem na strmim zavojima jer… tamo gdje se dolazi prečicom, tamo se ne isplati ni ići. Ukradi mi trenutak da zagrlim ove ljude pored sebe. Ljude koji mi neprestano donose tople osjećaje Tvoje prisutnosti. Onda kad me možda i nesvjesno uhvate za ruku, kad mi stresu prašnu s koljena pa se osmjehnu, kad mi šapnu: „Ne zaboravi kome pripadaš!“ baš u onom savršenom trenutku. Kad sam daleko od Tebe, daleko od kuće, daleko od sigurnosti i još dalje od sebe. Ukradi mi trenutak da sjednem na tamo onaj panj, laktove naslonim na koljena i udahnem Franjin duh hrabrosti pa da njegova radost razvuče osmijeh na mom sumnjičavom licu. Večeras se pripremam za svoje: „Evo me!“. Večeras pokušavam dokučiti težinu izgovaranja riječi koje, po četvrti put odjekuju i struje mojim naježenim tijelom. „Evo me, Gospodine, mene zoveš!“ drhti u mom glasu nesigurno ali žarko i milije nego ikad prije. Gledam u istrošeni konopac na kojem se ljulja Tau i pokušavam se sjetiti svih mjesta, i onih nezamislivih, koja su ostavila trag na smeđoj boji drveta. Pokušavam se sjetiti koliko sam puta u dlan urezala njegov oblik dok sam, u strahu, svu snagu stiskala u šaci. Evo me, Gospodine, mene zoveš! Sjedim i čekam da me šalješ dalje. Moja misija nije ovaj panj u ovoj šumi. Znam to. Znam da iz ove tamne šume Tvoj put vodi prema, suncem obasjanom, vrhu planine. Šalji me s kartom u ruci i putokazom na rubu bijele linije ceste. Podapni me ako krenem krivom stazom i povuci natrag za rukav ako budem slijepa za boje semafora. Pomozi mi da prepoznam smisao onog žutog svjetla koje će ponekad i dulje treperiti. I dok čekam vodi me! Vodi me kad se vrtim i traljavo podapinjem sama oko svojih nogu ili kad nestrpljivo čekam na raskrižju. I dok hodam vodi me! Jer Ti si najbolji suputnik koji, nogama umornim od lutanja, vraća nadu. Evo me, Gospodine. S tobom se ne bojim. Spremna sam za nove razine. Šalji me!
Ivana Milićević
Padam i ja pod utjecaj medija pa me teroristički napad iz Pariza vodi do pitanja koliko sam spremna umrijeti. Zlo prosipa strah svijetom, smrt se naziva nenadanom, a žrtve nevino stradalima. Podsjeti me takvo smaknuće na Krista. Nije li se na Njega obrušilo zlo te nevin dade svoj život za nas. Obojim li profil ikada Njegovim bojama? Stavljajući se na mjesto žrtve u meni se probudi želja za ispovijedi jer negdje odzvanja ono upozorenje, budni budite jer ne znate dana ni časa. Vidiš li čovječe koliko si slab i kratkotrajan? Bez Boga si marioneta kojom upravlja tko stigne. Plodno tlo za djelovanje sotone. Jer svijetom vladaju dvije dimenzije, dobro i zlo. Čemu čuđenje zlu kada ono postoji otkad je Boga i čovjeka. Kada dobiva sve veći prostor svakim našim odmicanjem od dobra. Ova tema vraća me iznova na meni drag ulomak iz Evanđelja: „Kažem vama, svojim prijateljima: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga treba da se bojite: bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao! Da, velim vam, njega se bojte! (Lk 12, 4-6)“ Svaki dan je vrijeme obraćenja. Promatrajući svoj život shvatit ćeš koji to strah tebe prožima. Bojiš li se za svoje tijelo ili dušu? S obzirom da nitko od nas ne zna ima li sigurnu ulaznicu za Raj, strah od smrti logičan je. Ali nije logično da se istovremeno i svim silama ne borimo zaslužiti tu ulaznicu. Da se razumijemo, strah o kojem govorim ne podrazumijeva samo upereni Kalašnjikov, nego i svakodnevne situacije u kojima su naši životi na kocki. Jesi li spreman u svakom trenutku otići, to te samo pitam. Imam pred očima sjajan prizor u kojem je čisto srce nadvladalo svaki strah i radosno zapjevalo: „Dobro mi došla sestrice smrti…“, primjer u kojem sv. Franjo ponovno Evanđelje dokazuje kao živu riječ. Dao Bog da i mi budemo tako spremni. Osnažimo svoju vjeru. Isus je živ! On je onaj koji pobjeđuje zlo i ako Ga nosimo u sebi, što nam tko može? Zar ne vidimo braćo moja da nam je svima potrebna obnova. Krist nas treba da svijetu donosimo dobro. Ne da se borimo oružjem, ni On se tako borio nije, nego molitvom, jer to je jedino oružje koje sotona ne može poraziti. Jesen je, gle svijet je prepun boja, neka sivilo ne zavlada. Imamo li vjere?
Ivana Ivanković
Tu sam, pred Tobom. Gledam te i osluškujem. Ništa. Samo tupilo i dosada koja graniči s ljutnjom. Mogla sam i bolje iskoristiti vrijeme. Udišem, i pokušavam se smiriti. Posvjestiti si gdje sam. Iznova pitanje zašto sam uopće došla? Te prisilne misli koje se trude ubiti svaki pokušaj mog sabranja. Tu sam jer su mi rekli da iako ja Tebe ne doživljavam, vidjet ćeš moju žrtvu. Iako ja tebe ne vidim, Ti ćeš znati da sam tu. Oke. Ne znam je li uredu što u trenucima klanjaja pred Presvetim ja zapisujem nabacane misli, ali oprosti mi.
Previše je nemira u meni da bi mogla sat vremena buljiti i ne raditi ništa. Znaš, ovih dana sam baš pod stresom. Stalno netko nešto traži, stalno sam u zaostatku, nedostaje mi vremena. Nedostaje mi mir. Mane me ubijaju, a oni koji mi ih stalno ponavljaju još više. Kao da nije dovoljan moj bezuspješni trud da ih maknem. Želim biti sama, želim čitati tvoju Riječ, a sa svih strana netko zove i što je još gore optužuju me za neodgovornost. Gubim se. Tu sam došla jer mi je to jedna od crtica koje moram ispuniti danas…
Dosta. Shvaćam da te neću čuti u galami svojih misli. Ne znam zašto ti ih govorim kad ih ionako već sve znaš. Pokušat ću začepiti već jednom. Idem Te samo promatrati…
Koliko god se trudim shvatiti tvoju veličinu u onoj malenoj hostiji, ne ide mi. Kod tebe je sve tako jednostavno, bez ikakvih zavrzlama i pitanja. Unosiš mir bez ijedne riječi. Ti – Bog svemogući , možeš biti bilo gdje sada. Sigurno imaš pametnijeg posla od slušanja mojih jadikovki, ali si tu. I gledaš me. Trudiš se doprijeti do mene. Srušiti ove jerihonske zidine mog srca. Dokazati mi da me voliš iako imam mane, iako ne stižem sve, iako sam neodgovorna. I to ne samo ovdje nego u svakom trenutku mog života. Podsjećaš me da je sve prolazno, ali da ti uvijek ostaješ. Malen, skriven, u bijeloj hostiji i čekaš. Čekaš da ponovno padnem i dođem ti. Pa makar bio i samo „obaveza“…
„Kad se budemo gledali, oči u oči. Sjeti se da sam samo čovjek, a Bog da si ti…“ – trgnu me zvuk melodije dobro poznate pjesme. Ti si uistinu velik.
Antonia Gašpar
Kad umiješ oči srca i progledaš, onda vidiš svaki Božji dar pa i onaj najmanji. Onda prepuštaš Franjinoj ludoj hrabrosti da te mijenja, usudiš se iskočiti iz crno-bijelog dosadnog okvira i biti nova, Nebeska, jarkim bojama kista obojana slika. Puštaš blagom šapatu Gospina glasa da napuni pustoš tvojih prsa i uči te bezuvjetnoj ljubavi. Samo, ponekad je tako teško po sjaju ukrasnog papira prepoznati čiji poklon držiš u rukama. Ponekad ti strah zgrči ruke pa se one, onako klonule, ne usude ispružiti i uzimajući poklon dotaknuti Njegovu ruku.
Ispričat ću vam jednu priču… Postoji osoba koja sada sjedi negdje u svojoj sobi, možda,s glavom punom briga i planova, možda, iznad knjige, negdje, možda u gradu, ili u kafiću lovi signal interneta i čita redove ovoga teksta. To je osoba kojoj je Bog jutros šapnuo da je voli, čija je krila noćas milovao i danas slušao koraka bat. Ne gleda ju očima svijeta i za nju sprema velike planove. To je osoba kojoj sigurno ponekad dođe trenutak kad se zapita opravdava li povjerenje koje joj je Nebo dalo kad je odlučilo u izazov života poslati baš nju, u baš ovo mjesto, u točno ovo vrijeme i s ovim sposobnostima. I onda joj strah zapleše po površini srca. To je osoba koja se plaši onoga što zna i može ali ne umije, koju strah priječi da svijetu na dlanove ispruži sve svoje blještavilo, čije oči sklopljene ne vide blago kovčega u kojemu su poslani na zemlju kad su prvi puta zaplakali, čiji koraci nemaju snage prekoračiti kamen koji im smeta stupati stazom života. Jedna takva osoba piše ovaj tekst i pomalo ju je strah. Jer ona je, zapravo, duboko u nutrini, plašljiva kukavica. Jedna od rijetkih koja se više od poraza boji pobjede, boji jer zna da pobjeda donosi sve veća očekivanja a ona je uvjerena da je za sve to preslaba. Živi i planira daleko u budućnosti pa nesvjesno sanjareći preskoči jutro u kojem se budi i trenutak u kojem sada diše. Jedna je od onih kojoj dioptrija naglo naraste kada treba prepoznati blistavi trag dragocjenih darova koje, Onaj iznad oblaka svakog dana stavlja pred nju.
Tako vam je Ivana, zamagljenih očiju, vrijednosti darova njoj, ali i one koje su preko nje trebali dobiti drugi, pažljivo slagala u jednu kutiju i zaboravljala na njih. Držala ih je u rukama a nije bila svjesna njihove cijene, gledala je svjetlucavost šljokica ali ih nije doživljavala. Onda bi, pred spavanje, zagledana u plafon, sa svom prazninom u srcu, tiho šaputala molitve. Nastavljala je moliti nebo za bezvezne, mašnom umotane poklončiće ne shvaćajući koje blago pored nje krije obična kartonska kutija. A onda, u jednome trenutku, ne tako davno, pretijesno skladište šarenih poklona rasulo se na sve strane i kao vatromet osvijetlilo tamno nebo njezina života. Stvari koje su oduvijek bile tu, sada su u njezinim očima premazane novim sjajem, svaki novi korak donosio je nešto, njoj do tada nepoznato, kao da joj je u očima prvi put zasvjetlucao odsjaj, od prašine očišćenih bisera. Kao kad se cijeli život voziš istim putem svakoga dana, a tek kad čitaš testove za vozački ispit shvatiš koliko znakova uz cestu nikad prije nisi primjećivao. Spoznaš nešto novo što ti izbistri pogled da tek onda kristalno jasno prepoznaš sve ono od prije.
Ovdje sam da ti kažem da je uzeti dar koji ti Bog pruža najljepši od svih darova koji TI možeš uzvratiti Njemu. A kako primiti dar? Jednostavno ispružiti ruku i zažmiriti? E, ponekad to nije tako jednostavno! Jer naš Bog je pomalo čudan Prijatelj. Ne traži posebne prigode niti čeka rođendane. On daruje bez prestanka, na tebe misli svakog trenutka. Njegovi su darovi neprocjenjivi. Dok ti noću spavaš, On okreće Zemlju, priprema tisuće minuta novoga dana, ujutro budi Sunce prije tebe, travu kupa kapljicama rose, suši je laganim lahorom a navečer spušta tamu, pali svjetla Mjeseca i nebo posipa milijunima zvijezda. I uvijek daruje preko granice tvojih očekivanja. Njegovi su darovi neprocjenjivi. Nisu plaćeni ni zlatom ni novcem, ni kreditnim karticama. Darovi vrijedni naježene kože i uzdaha, trnaca u rukama, sjaja u očima i osmijeha.
Danas protrljaj oči i osvrni se oko sebe. Prepoznaj Njegove darove. I OTVORI IH ODMAH! Dok je On još tu, pored tebe, s ispruženim dlanovima, dok sa smiješkom promatra tebe kako se raduješ, praviš šašave pokrete i pružaš ruke da Ga zagrliš. Njegovi su darovi neprocjenjivi. OTVORI IH ODMAH!
Ivana Milićević
Kada bi barem mi katolici zaista gledali očima vjere, ne bi bilo drugačijih pogleda na svijet, sigurno time i manje nesporazuma. Kada bi barem malo češće uzeli Evanđelje u ruke i pročitali koji redak, kome ga je inače Isus ostavio, zasigurno bi bili korak bliže k razumijevanju Božje riječi i samog smisla života na zemlji. Kada bi se barem više potrudili biti čovjek, svijet bi bio puno ljepši. Što bi onda sotona radio, znam pitat ćete se. Ali ja se pitam zar smo se toliko udaljili od Boga, udaljili čovjek od čovjeka da nas jedan čin dobrote može zadiviti, iznenaditi kao neka rijetka pojava.
Ne spominjem to tek tako. Na ova me razmišljanja naveo nedavni događaj iz autobusa. Sjedam u autobus, preko puta mene je neki čovjek. Totalno nebitno za mene. Dan je tmuran jesenski, vožnja uspavljujuća, standardni scenarij pomalo gnjavatorske vožnje busom po ko zna koji put u životu. Monotoniju na Privalju prekida glas gospođe s prvog sjedala koja vozača začuđeno upita:“ Jozo, jesi li ti zaboravio čovjeku stat?“ Jozu, vozača posuškog autobusa, zasigurno zna svaki onaj ko se bar jednom vozio tim busom od Mostara prema Posušju. Po meni osoba koja zaslužuje nagradu za najboljeg vozača ili barem za strpljenje i ljubaznost, ako netko ima ovlasti molim da mu se dodijeli. Da nastavim priču. Nakon tog njezinog uzvika Jozo se uhvati za glavu i sebi predbaci koliko se unio u svoje misli da je zaboravio stati na nekoj stanici. Ja ne razumijem što je tu tako sporno, kao da se jedan put dogodilo da nekome prođe autobus , ali dok ja tako razmišljam Jozo na Kajinoj benzinskoj već radi polukružno okretanje i vraćamo se natrag prema Širokom. Nastupa zatim čovjek preko puta mene i sav u čudu pita zar će se autobus vratiti samo radi njega. Sad meni postaje zanimljivo i po naglasku shvatim da taj čovjek nije iz naše sredine te da niti ne zna gdje je trebao izići, pa je zamolio vozača da mu kaže kada dođu do određene ustanove. Jozo zaboravio i zato se sada vraćamo par kilometara unatrag. Ovaj je čovjek i dalje iznenađen, pogledavši u mene reče kako takvu ljubaznost još nije doživio. Ja se nasmijem i samo odgovorim:“To je Jozo.“ On nije skidao osmijeh s lica, cijelim putem se zahvaljivao, vadi novac koji Jozo ne želi primiti, pita ga za ime i ponavlja kako će se uvijek rado sjećati tog vozača jer se radi njega autobus nikad nije vraćao. I ja sam se nasmijala jer mi je bilo lijepo gledati ljudskost na dijelu. Predivan prizor pun obostrane radosti. Onoga koji učini dobro i onoga kojem je to dobro učinjeno. Jozo se ponašao kao da je to najnormalnija stvar koju je napravio, ali mislim da bi to isto netko još možda i učinio, ali vjerojatno uz mrmljanje. Mogao je smisliti bilo kakvu izliku, ali nije, mislio je na čovjeka. I ostao čovjek! U svijetu u kojem autobusi i vlakovi jure u jednom smjeru velikom brzinom i mala nepažnja vodi te stanicama daleko, kod nas još ima prostora da se autobus vrati u suprotni smjer. Možda zaostajem za svijetom, ali i zbog toga sam bila sretna, jer se u takvom autobusu upravo nalazim. Ovdje čovjek nije bio rob vremena, nego njegov vlasnik. A zašto se ovaj čovjek čudio? Zašto sam ja pomislila svaka čast Jozi? Zar tako malo vjerujemo čovjeku? Ili su ovakvi događaji sve rjeđi. Ne znam. Ali lampica upozorenja se upalila u mojoj glavi. Čudimo se dobroti? Divim se ljudima koji bi svoj posao mogli odrađivati čisto profesionalno, ali oni ipak unose i gomilu ljudskosti. Savršen marketing! Takvim ljudima se uvijek rado vraćaš. Puno je ljepše kada znaš da te već na ulaznim vratima dočeka osmijeh, pa bio to Jozo u autobusu, Srećko u kopirnici, Ljilja na referadi ili netko sasvim treći. S tim iskrenim osmjehom znaš da tu sjedi čovjek. Dao Bog da dobrota zavlada. Uniformiranost nas je zahladila. Ma neće nastati kolaps ako se okrenemo zbog nekoga, kolaps nastaje ako se ne osvrćeš ni na koga. Kolaps jer rušiš čovjeka u sebi. Evanđelje je udžbenik dobrote. Često se kunemo u svoju vjeru, a u isto vrijeme ponavljamo kako se ne isplati biti dobar, pošteni nastradaju, ne budi naivan misli na sebe itd. Kontradiktornost na nivou. Trebalo bi čim prije odlučiti za koji mi to svijet živimo.
Skreni s autoputa na onu staru cestu, gdje vidiš kuće i dvorišta, livade i šume, zaustaviš se bez opasnosti promatrati potoke i udahnuti svježi zrak. Skreni sa staze jednoličnosti i iskoči iz okvira. Budi čovjek! Makar za osmjeh druge osobe. Makar da se nađeš u pokušaju pisanja priče neke kolumnistice. Makar za ulaznicu u onaj bolji svijet. Kad ti kažem, isplati se.
Žena dakle, sasvim jednostavna, rodom iz Nazareta, sjedi i odjednom je trudna po snazi Duha Svetoga. Izgovara riječi kojima nije ravna sva snaga muškaraca na ovom svijetu : „Neka mi bude po Riječi tvojoj!“ I samo tako prihvaća i vjeruje. Nepojmljiva mi je ta njena hrabrost, ta vjera i pouzdanje, pobjeda nad strahom.
Gledajući dalje njen život pomalo je teško za shvatiti da je ona koja nosi Sina Božjeg, Kralja svega svijeta bila pokorna svom mužu prateći ga kamo god je pošao, toliko skromna da ni za smještaj nije iskoristila svoju „poziciju“. Godinama je čekala Božji plan da se očituje na njenom sinu, strpljivo i ponizno, bez požurivanja, bez sumnji, s punim pouzdanjem. I onda kad se očitovao nije se ljutila na Boga niti ga optuživala zašto joj uzima sina.
Vidite, u Bibliji nije opisana Marija kao „fatalna“ žena. Biblijski pisac nam ne donosi ni kakvu je boju kose imala niti koji joj je stil odgovarao. Nikakav opis vanjskog izgleda, nikakv dodir s njenim unutrašnjim osjećajima. A imala je ta žena i izgled, i osjećaje, i želje, možda i veće nego mi. Ali sve je to palo u vodu pred Njim. Ne znam, pokušavam shvatiti njenu malenost i veličinu koje se toliko gube jedna u drugoj.
Vjerujem kad je Bog stvarao ženu, stvorio ju je da bude Majka. Živeća žrtva koja smisao ima samo ako se daruje drugima. Ta žena uistinu je Majka, i moja i tvoja. Velike li radosti u svakom trenutku imati nekoga tko nas čuva i štiti kako samo Majka zna. A ti – sjetiš li je se? Je li ti ona uzor da budeš prava žena? Je li ti ona služi kao uzor u oblačenju, ponašanju, vjeri? Da li u svojoj curi/ženi želiš vidjeti oličenje njezine poniznosti? Osluškuješ li što ti Majka govori? Jer tvoja majka je ni više ni manje Kraljica – neba i zemlje. Jedino ljudsko biće uzneseno na Nebo – dokaz da ćemo jednoga dana doći k njoj. Stavljam pred tebe izazov u ovom njenom mjesecu da je upoznaš i daš joj dio svoje ljubavi. Ne mora to biti molitva cijele krunice, može i desetak. Ili… Uzmi jednu Marijnu vrlinu i radi na njoj, ili pokušaj u ženama vidjeti njenu dušu. Bilo što, samo se konačno počni družiti s Majkom. Jer ona čeka na nas, i nikad ne zaboravlja.
Antonia Gašpar
Zapjevavši s tobom Psalam “Iz svega glasa vapijem Gospodinu…”, potekla je suza. Iščitavajući životopis, tvoja smrt dođe prerano. Kao da je odjednom utihnula mudrost. Kao da odjednom ostadoh bez putokaza na raskrižju. Pobojah se za sebe i za sve nas koji smo te spremni slijediti. Zar je tu kraj? Zar je sve kroz ovo kratko vrijeme rečeno, a života još ima. Onda se srce umiri i iznova se počne diviti svim krepostima, od kojih sam ja tako daleko. Tek u spilji moje duše odjekuje ista molitva Bogu da se smiluje meni grešniku. Koraci su moji sitni i dok gledam nebo ja se još uvijek osvrćem na zemlju, nadajuć se da ćeš mi ti biti stepenica između ta dva svijeta. Suze su moje i dalje samo tjelesne, jer mi je srce udaljeno od Boga i vanjski dio tunike transparentno ne prikazuje unutrašnju obloženost krznom.
Tvoj sam brat i znam da su ti tajne moga srca poznate. Ti znaš kada sam iskrena prema ovome što opslužujem, a kada se izmotavam pravdajući svoja nedjela ljudskim slabostima. Prekori me brate onda kada je moj duh plačljiv, žalostan i turoban kako se ne bi priklanjala ispraznim veseljima nego u svom srcu nosila vječnu radost kakvu si ti imao. Vatru, kakvom je gorjela tvoja ljubav prema Kristu, Mariji i ispovijedi, zapali i u meni da gori istim žarom. Upozori me da je moj svršetak još neizvjestan kad se počnem uznositi ljudskim pohvalama. Želio si da budemo propovijednici Božje riječi, nauči me da iz molitve crpim ono što želim drugima navještati.
Sve te ja to molim dragi Franjo, a ti mi na svršetku samo reče: “Ja sam svoje učinio, a što vi trebate da učinite, neka vas pouči Krist.” I opet ta veličanstvena poniznost i malenost, opet ta jasna poruka da se ne klanja čovjeku, nego Bogu…
I tko te Franjo takvoga ne bi zavolio? Sv. Franjo, moli za nas!
