Ljepota će spasiti svijet! Otkako sam prvi put čuo ovu rečenicu, koju nam je veliki F. M. Dostojevski darovao u svome Idiotu, bio sam svjestan da se radi o jednoj od onih rečenica čije bi se značenje moglo objašnjavati na stotinama stranica, da bi se na koncu zaključilo kako je tumačenje nepotrebno. Nju se, slično kao riječi Svetoga pisma, pohranjuje u srcu i o njoj razmatra.
Jednoga proljetnoga dana, dok sam šetao maksimirskim parkom, ljepota stvorenoga pogodila me kao nikada prije. Kao da su moja osjetila bila izoštrenija, tako da sam mogao uživati u zvucima i mirisima prirode, a moje su se oči čudile svemu što gledaju. Pitao sam se kako je moguće da sam istim stazama već mnogo puta prošao, a da nikada nisam vidio što sada gledam niti čuo što upravo slušam. Kako to da sam bio gluh i slijep?
Shvatio sam: bio sam u svome svijetu toliko da nisam imao osjećaja za svijet oko sebe. Za stvarnost. Bio sam toliko pun sebe da nije bilo mjesta za Božje. Čim sam mu samo odškrinuo vrata, Njegova mi je ljepota očistila pogled. Odmah sam se sjetio svetoga Franje. U kojoj je mjeri on morao biti prazan od sebe, a ispunjen Gospodnjim, kad je mogao napisati Pohvale stvorova? Koliko je njegov pogled bio preobražen kad je mogao gotovo slijep, u teškoj bolesti hvaliti Gospodina i sva njegova djela? Ta su me pitanja samo podsjetila na istinu koju mnogi proučavatelji Franjina života uporno ponavljaju: Sve što je Franjo govorio i činio može se istinski razumjeti isključivo iz njegova odnosa s Bogom. No, on nam nije ostavio svoj duhovni dnevnik, molitvena pravila, zapisana duhovna iskustva. Molio je u skrovitosti, daleko od pogleda ljudskih, skriven čak i od braće. Ipak, iz onoga što je zapisao možemo iščitavati i razvoj njegova duhovnog iskustva.
Pohvale stvorova ili Pjesma brata Sunca stoje na počecima talijanske književnosti. Na njima se temelji govor o ekologiji. Ali prije svega, one su nam trajno svjedočanstvo dovršetka Franjine duhovne preobrazbe. Želimo li istinski razumjeti njihovu dubinu i smisao, valja nam pratiti čitav Franjin duhovni put. Od njegove mladosti i obraćenja pa sve do zadnjih dana života. Budući da ove godine obilježavamo 800 godina od nastanka Pohvala, pratit ćemo tragove Ljepote koja je život brata i oca našega Franje preobrazila u hvalu i slavu Bogu. To je Ljepota koja spašava. Spašava od egoizma i pohlepe koji dovode do ratova i uništavanja zemlje na kojoj živimo. Njezin je izvor u križu Kristovu, po kojemu smo već spašeni. Prihvatiti to spasenje znači usmjeriti svoj pogled u Njega, baš kako je to činio Franjo, živjeti u Njegovoj blizini i gledati ljude i svijet Njegovim očima. Ljepota Kristova pogleda spasit će svijet.
fra Josip Stanić
