Naslovna Kolumne Umijeće malih koraka
Kategorija:

Umijeće malih koraka

Ante SmiljanićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Raskrižje

Jedino na raskrižju
svoj put biraš.
Kad izabereš
prvi, drugi ili treći
putem te vodi netko veći.
I On te vodi.
I ti ga pratiš.
I On te voli.
I ti se patiš.
Posrćeš i spavaš.
Il’ letiš, il’ padaš,
a misliš da sa sobom vladaš.
Ali ne.
Jer svaki tvoj dar
kao i tvoj put,
oči, srce, ruke,
u Njemu su sazrili
davno prije tvog dolaska.
A onda kad si došao
svijet je boljim mjestom postao.
Jer si došao kao Njegov,
Njegovim činiš druge…
I sve tako
dok na iduće
raskrižje ne dođeš
i biraš opet put.
Ne znajuć’ što te čeka.
Pusti samo Boga u se, neka.
Ante Smiljanić
0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Ivana MilićevićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Hvalospjev prijateljstvu

 

Kad bih sve ljude do nakraj svijeta poznavao,

na ulici ih ljubazno pozdravljao,

na poruke odgovarao,

imena im pamtio i znao,

a prijatelja ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar popularnosti,

i znao sve fore i trendove,

i sve znanje svijeta;

i kad bih imao svu snagu i sposobnost i vjeru

da bih i gore premještao,

i u očima drugih nemoguće činio,

i iz usta drugih hvaljen bio,

a prijatelja ne bih imao – ništa sam!

I kad bih nenavezan na išta zemaljsko bio,

i svakome savjet dati znao,

i sva očekivanja ispunio,

nepogrješiv u radu bio,

jednom dnevno samo kruh jeo,

i u riječima odmjeren bio,

i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,

a prijatelja ne bih imao –

ništa mi sve to ne bi koristilo.

 

Velikodušna,

dobrostiva,

ne zavidi,

ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva,

sve vjeruje,

svemu se nada,

sve podnosi.

 

Ljubav = prijateljstvo = nikad ne prestaje.

 

Ljudska hvala? Uminut će.

Popularnost, trendovi, moda? Umuknut će. (I neki novi će progovarati.)

Spoznanje? Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,

i djelomično sve ljudsko.

A kada dođe ono savršeno,

uminut će sve ovo djelomično.

 

Kad bijah nejače,

govorah kao nejače,

mišljah kao nejače,

rasuđivah kao nejače,

ljude gledah kao nejače,

i prijatelje tražih kao nejače.

A kad postadoh zreo čovjek,

odbacih sve ono nejačko.

 

Sada spoznajem djelomično,

i polako, polako upoznajem vječno,

a tada ću do kraja spoznati savršeno,

kao što sam i spoznat!

 

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav

– to troje –

ali najveća je među njima ljubav.

 

 

Dragi moj Bože,

iz svega ti srca zahvaljujem za moga prijatelja.

On s Tobom prijateljuje i svaki dan prepun Tebe dolazi da obogati mene.

On me učiti ljubiti i prihvatiti sebe i u toj punini voljeti druge.

Molim Te za milost i dar

da svi dragi ljudi osjete ljubav i upoznaju takvo prijateljstvo u svojim danima.

I još Te molim, jako Te molim,

daj da i ja budem takav prijatelj… 🙂

 

Amen.

 

Ivana Milićević

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Mijenjam svijet (vol. 2)

Kroz život se divim raznim ljudima. Oduševljavaju me njihove priče, načini djelovanja, nošenje s poteškoćama, lakoća uklapanja i postojanja. Vjerujem da od svakog od njih želim uzeti po nešto da bih nadogradila sebe. Nekad prije, kad sam tek stupila u bratstvo svi su mi bili: Wow! Naivno sam mislila da svi prisutni imaju isti cilj i želju i da ćemo zajedno mijenjati svijet. Moja prva kolumna je nosila naziv: Mijenjam svijet… (https://frama-hercegovina.com/mijenjam-svijet/) i jesam. Samo na skroz drugačiji način nego sam tad planirala.

Divljenje ljudima u mom slučaju često pređe u razočaranje. Nakon nekog vremena, kao da On dopusti da vidim da moja idealna osoba i nije baš divna kako sam je zamišljala te da je i ona samo muško ili žensko biće pale naravi potrebno milosti. Kao i ja. I tako u krug.

Tadašnja vijeća po svim razinama za mene su označavala mala božanstva ljudi kojima je dana tako velika uloga s razlogom. I svaka služba, značila je da si odabran jer si poseban. Koliko puta sam bila neshvaćena jer nisam razumjela da ne gledaju baš svi isto kao ja na darovane ljepote… Ali tu sam najviše odrastala. I još uvijek odrastam.

Mijenjati svijet je lako. Uistinu. Samo ako krenem od svog malog svemira i u njemu prihvatim i kaos i red kao sastavni dio svakog novog dana. Još uvijek se divim ljudima, ali dopuštam da me iznenade s tim da su samo ljudi, kao i ja. Kradem od njih sve divnoće pokušavajući ih utkati u neku svoju sliku da bih postala bolja kroz njihove mane učeći prepoznati i obrisati svoje loše sklonosti. Mijenjajući sebe prihvaćam druge. A kad je netko prihvaćen tada je voljen i ima priliku sam biti ono što je. I tada je slika svijeta barem za nijansu ljepša.

Naš identitet je svakako određen od rođenja: djeca Božja. “Kršćanski klišej” u kojem je uistinu sve sadržano. Samo kad bismo mi to znali prihvatiti! Zato sada kad mi je opet povjerena jedna od službi, čvrsto sam odlučila raditi na tomu da ljudi u meni prepoznaju samo jednu stvar: da sam “samo” dijete Božje. Zaigrano, ludo, spremno dirati i otvarati stvari koje su mi i možda zabranjene; dijete koje je spremno pasti, udariti se, jaukati i plakati iz svega glasa, ali na kraju i početku dana uvijek trčati tamo gdje mi je i mjesto: u Očev zagrljaj. Samo tamo mogu vidjeti i sebe i druge baš onakvima kakvi jesmo, prihvaćati i mijenjati – Djeca se Božja zovemo i jesmo! Najveća istina koja mi pomaže da se ljudima, braći i sestrama, divim još više.

Antonia Primorac

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićKolumneNaslovnasliderUmijeće malih koraka

Čežnja

Ma koliko te tražim,
koliko god se trudim,
ja te ne osjećam,
ja samo slutim.

Ma koliko god te zovem
da budeš tu, korak do,
riječi ne izustim.

Volio bih da mogu.
Da više nisam mal.
Da ne budem
još jedan pali đak.

Volio bih da sam snažan,
mnogo više hrabar.
Da i pod okriljem noći
kroz život pravo kročim.

Volio bih da sam vjeran.
Da te slijedim,
da za tobom žudim,
iz sna druge budim.

Volio bih da ne gubim,
da bližnje svakog dana više ljubim.
Da za njih gorim
i ničeg se ne bojim.

Volio bih kad bih znao
da ipak nisam pao.

Jer koliko god te tražim,
zovem, plačem, vičem…
Ti si tu.
Duboko u meni.
Samo čekaš da te vidim,
paučinu s oka skinem
i pred tebe stanem.

Jer sve ovo jesam
samo s tobom, Bože.
Samo kad si tu, korak do…
Mome srcu dovoljno.

Ante Smiljanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Ivana MilićevićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

(…)

Nikad nisam imala moćan nadimak. Odgovori u spomenarima su mi bili nimalo drugačiji nego ostali. Nikad nisam imala teen zvijezdu uzora. Nikad nisam u nečemu rasturala. Bila sam samo najstarije dijete i unuče, za čudo nerazmaženo, prosječno, po ničemu istaknuto, pomalo stidno, nesigurno i prilično nesvjesno sebe, s jednom jedinom posebnosti. Saznala sam je tek nedavno. Za mene se svakodnevno molila molitva za životni poziv. A ja sam očito, ne znajući, surađivala. I ta kratka molitva svakoga dana, sada znam, obasipala me brdima nebeskog blagoslova. Imala sam hrpu Božjih prilika i intervencija… i najljepše odrastanje koje nije završeno. Ni blizu.

 

Nisam željela pisati desetogodišnju kroniku, niti kronološko izvješće mada sam to naučila. I mada bi tako bilo lakše, vjerojatno i kraće.

Želim vam (o)pisati ono nešto što se ne može iščitati iz statuta, iz dopisa i izvješća, iz brojeva u arhivima i urudžbenim zapisnicima koliko god lijepo i uredno složeno bilo.

Želim vam (o)pisati put. Običan a tako poseban.

 

Čerin – ime za koje nikad nisam slutila da će se vezati uz moje. Tu je crkva na brežuljku u koju nisam išla nedjeljom ali jesam svakim drugim danom u tjednu, u kojoj sam prvi put plakala klečeći, prvi put se svađala i mirila, grlila, glumila ulazak u crkvu i zamišljala vjenčanje, pjevala, i razgovarala. Crkva u kojoj sam naučila da vjera nije formalnost, da misa nije običaj, da Bog nije star i strog i da se neće naljutiti ako se nasmijem dok molim… Crkva u kojoj sam oko vrata preko kose, koja je godinama bivala dulja, primila sedam konopaca s križem tauom. Crkva u kojoj sam krštena, toliko godina poslije toga, obnovila mi krsna obećanja i uz moje ime dodala i svoje. Nenametljivo i slobodno. Ivana, Frama Čerin.

Idealno mjesto, vrijeme i riječi za gurnuti te u svijet. I započeti traženje sve dok se ne pronađe ono Franjino: „Ovo je ono što želim“.

Upoznala sam prvo sedmero pa onda još petero ljudi različitih prezimena, godina, mjesta rođenja i s njima postala prijatelj. I više od toga.

Upoznala sam preko njih svaku ulicu Hercegovine, ama baš svaku, i uspjela upamtiti prezimena nekog kraja, pokušala razumjeti sredine, prepoznati njihove naglaske i poštanske brojeve župnih ureda.

Naučila sam koliko jako stisnuti ruku pri upoznavanju i umjesto svoje čuti i uspjeti zapamtiti i nečije drugo ime, nositi majicu broj manju ili broj veću, posuditi pastu za zube iz sobe pored, obrisati se istim ručnikom, prespavati u istoj odjeći, pojesti ono skuhano prekjučer, formatirati karticu fotoaparata, što je matrica i demo snimka, popraviti aparat za kavu na talijanskome, telefonski se javiti u radio emisiju uživo, promijeniti toner.

Naučila sam kako realno razmišljaju momci, kako oni ne nose po dva rokovnika za planove, da je BVB znak Borusije Dortmunda, kako se u čašu ulijeva pšenično pivo i da je još nekome draga pjesma Tesarov sin. I uvijek se iznova čudila povjerenju da mi daju svoj ključ auta.

Naučila sam ne paničariti kada se dva dana prije sjetiš datuma trodnevnog seminara, kada iznenadni pljusak potopi kablove tek postavljenog ozvučenja pozornice, kad boja majica ne bude baš ona nijansa kakvu smo odabrali, kad pogrešno izbrojimo u broj i kući krenemo bez nekoga, kad ti pruže mikrofon pred sto ljudi, kad pokvariš projektor, kad se prezentacija neće otvoriti, kad se dnevni red promijeni pet minuta prije početka, kad troje od osamdeset četvero završi na hitnoj, kad do ujutro treba napraviti tisuću i tristo sendviča, kad kasniš jer ti se pokvarilo auto, i kad zaboraviš pokrete koreografije.

Hodala sam po daskama Male scene, zavirila u svaki kutak garderobe i one male prostorije kazališta gdje je majstor svjetla, upoznala Robu, Jelenu i Dragana, hodala kroz praznu Kosaču i u prepunoj zbrajala ocjene žirija, dirala mikrofone studija radio Mira i upoznala Tonću, Sanju i Luju, granicu prelazila s ljudima koje poznajem sat vremena i noćila u nepoznatim obiteljima.

Imala sam prljavu kosu skupljenu u pundžu, ni trunku šminke i bijeli, neispeglani stolnjak iz Verinog ormara kao plahtu na krevetu nebrojeno puta, netaknute skripte na prozoru sobe, napad smijeha kad ne treba i velike knedle u grlu opet kad ne treba…

Odrastanje. Kakvo mi nijedna krvna obitelj, rođaci ni susjedi ne bi mogli pružiti. Odgoj. Kakav unatoč najsavršenijim pedagoškim taktikama roditeljima nikad ne bi mogao upaliti. Odgovornost. Kakvu ne bih na sebe primila nigdje drugo ni pod koju cijenu. Odricanje. Koje mi nigdje drugo ne bi imalo smisla. Ljude, kakve inače ni pored milijun susreta ne bih mogla prihvatiti i zavoljeti. I jednu veliku svijest da netko i nešto na tebe čeka, tebi se nada, tebe očekuje.

 

Naučila sam kako pospana moliti časoslov i da ništa nije važnije od svete mise. Kroz sve to tražiti i upoznavati sebe. Još uvijek učim moliti, Bogu darovati tišinu, bratski opomenuti, ne ljutiti se na baš svaku sitnicu, prešutjeti, tiše se smijati, jednostavnije organizirati, u sebe vjerovati, ljubav pokazati…

 

Ne zamjerite mi svi vi koji ovo doživjeli niste. Ne zamjerite mi svi vi čije vrijeme je sada. Nikad nisam voljela ljude koji misle da su pametniji samo zato što su stariji. Zato, ne želim vam pametovati, i već prelazim na treću stranicu ali samo osjećam da sve ovo trebam reći.

 

Nikad nisam imala moćan nadimak i nikad nisam u nečemu rasturala. Bila sam samo najstarije dijete, prosječno, po ničemu istaknuto, pomalo stidno, s jednom jedinom posebnosti. A znam da tu imate i svi vi. Negdje netko svakoga dana moli za vas. Svakoga dana. Sigurno. Pliz, surađujte.

 

Imala sam propuštene rođendane i obiteljske večere, za redom vikende na seminarima, imala sam heštegove i smajliće i blesave fore samo nama znane, imala sam pjesme i riječi koje su postale himne, imala sam male sijalice na baterije upaljene u citroenu, imala sam rokovnike i mape abecednim redom poredane na laptopu, imala sam bezbroj 063 brojeva i dobro poznate profilne, imala sam grupe na whatsappu i video pozive u podne i u ponoć, stanove na raštrkanim lokacijama po Mostaru i filmove gledane preko projektora na zidu, imala sam noć na glavi i ispite tjedan poslije skupštine, i najmekšu vreću za spavanje na podu hodnika srednje strukovne u Tomislavgradu, na Blidinju, u osnovnoj školi u Asizu, u potkrovlju kuće u Baselu.

Imala sam punu glavu misli i na četiri stranice napisane kolumne…

 

Imala sam još puno, puno toga, i možda sebično zvuči ali te preostale detalje želim zadržati samo za sebe.

Predajem vam sada Framu, sve ono što sam na nekoliko godina posudila: mjesno bratstvo, područno vijeće, sve susrete, sastanke vijeća, službene i neslužbene, seminare, duhovne obnove, koncerte, hodočašća, putovanja, ključ od središnjice, arhiv, projektor, printer i hard disk prepun slika, noćne vožnje kući, trokrevetnu sobu u Domusu i malo zvonce na policama prije stepenica desno, knjige Vječni zaljubljenik, Asiški hodočasnik, Franjevačke izvore…

Sebi želim ostaviti puno slika, stare akreditacije, ulaznice, karte, račune, išarane fascikle, omote čokoladica, između dva lista sačuvane cvjetove i najljepše uspomene, a vama želim dati to živo.

Cijelo; korišteno ali očuvano.

Čuvajte to i dalje, radite, popravljajte, dajte se i primajte.

I najvažnije; radujte se, a radost pronalazite u služenju.

Sve ostalo će se nadodati 🙂

I malo preko…

 

(Hvala Ti!)

Ivana Milićević,

prvi put nakon devet godina potpisana samo imenom

 

0 komentar
22 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Čisto srce stvori mi Bože

Čisto srce stvori mi, Bože!“ Imperativ upućen Bogu. Napisao ga je kralj David u svom psalmu nakon svih grijeha počinjenih zbog samo jedne želje njegova srca (ona priča u kojoj uzima ženu svog najboljeg vojskovođe, Bat Šebu). Možda je ovo jedna od najsnažnijih molitvi u kojoj je sve što nam je potrebno za život sadržano. Kako? Isus nas uči da sva prljavština ne dolazi ni od kuda nego baš iz srca, a u srcu se nalazi sve. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.“ (Usp. s Mt 15,19) Je li moguće da su u njemu i naši najdraži i ono najgore što možemo imati, zajedno u paketu? Nikada ne bih voljela dragu osobu dovesti u vlastiti nered grijeha, a što ako ona tamo živi stalno? Ne preostaje nam drugo nego raditi na tomu da prostor svog srca održavamo čistim.

U mlađim danima sam bila uvjerena da trebam slijediti svoje srce bez obzira na sve jer: #srcezna #slušajsvojesrce #srcevodičsvemu. Onda sam čula jednu propovijed koja mi je otvorila oči. Srcu ne treba vjerovati upravo zbog gore već navedenog – u njemu je sve – i dobro i loše. Često ne vidimo ono loše jer ni ne pomišljamo da srce koje je simbol ljubavi može pogriješiti. Oslobađajuće je bilo čuti da je ljubav odluka koliko god neromantično zvučalo. Srce može voljeti i ono što je razarajuće za mene, moje zdravlje, obitelj, prijatelje… i ono uglavnom srlja ako se ne uključi zdrav razum i borba protiv vlastite volje ispunjene grešnim sklonostima. Bilo da se radi o malenom djetetu čije srce baš voli znatiželjno dirati sve što ne smije, ili zaljubljenom studentu koji ostavlja sve da bi pobjegao s curom čije srce – eto baš voli probati razna opojna sredstva ili djedici koji unatoč svojim dijagnozama i dalje noću rado poseže za hladnjakom – shvaćate poantu? Sve ono što volimo ne znači da je i nužno dobro za nas. Treba dobro promisliti je li dovoljno da srce nešto želi, uključiti prije svega glas razuma i onaj dio srca koji je darovan Odozgor.

Čisto srce je najskupocjeniji poklon kojeg možemo tražiti od Oca. Da bismo u njega mogli pohraniti naše najdraže, da bismo mogli dostojno slijediti Njegov put, da bismo mogli biti iskreni prema sebi, a onda i prema drugima. Ne smijemo dopustiti tom „običnom organu“ vladanje našim odlukama. Borba je to protiv sebe, svakodnevna i mukotrpna. Ali tu je onaj imperativ s početka u kojem Bogu doslovno „naređujemo“, iskrena srca svjesni svoje grešnosti, da nam stvori takvo srce koje će znati biti mudro i pravedno, i pomogne nam u njega pohranjivati sve ono dobro dok se barem malo ne raščisti. Ne slušajmo svoje srce kada postoji i najmanja sumnja da ono donosi odluku koja – premda na prvu veseli – razara sve nakon. Poslušajmo Davida koji vapi Gospodinu nakon što je slijedio svoje srce. Od srca vam kao i majka Crkva na današnji dan preporučujem najdraži psalam:

„Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“

(Ps 51,5-13)

Antonia Primorac

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih koraka

Tražite i naći ćete!

Svaki dan manje ili više proživljavamo isto. Držimo ludi ritam svakodnevnice. I dok nam isječci iz okoline blješte pred očima i ne stignemo pomisliti na nešto vrijedno razbijanja monotinije. Neka kontra. Svježa, mlada i nova.

Kad gledaš u odraž svojih očiju i crta lica što vidiš? Što iz njih izvire toliko jako da je gotovo nemoguće ne primjetiti taj dar što ga mjesto tebe nose. I onda se tapitaj jesi li pošten sam prema sebi. Jer ako ne koristiš ono što ti je Bogom dano, ne rušiš samo sebe već i svoju braću i sestre koji bi ti mogli pomoći i s tobom se radovati. Ta tromost je posljedica ustajalosti. Ustajalosti tijela, duše i uma. Ako si dio sebe ostavio u stanju mirovanja, ne vjerujem baš će se sam od sebe pokrenuti. Neće ni isčeznuti. Može samo istrunuti. Ako se ne uspijevaš pokrenuti znaš kmo se možeš obratiti. On je također mlad, gleda očima punim nade, uvijek spreman  za zajednički skok u nešto novo. Neće skočiti ni prije ni poslije tebe, već baš onda kad si najodlučniji i najspremniji. Sigurno će ti pomoći kako u prvim, tako i u svim ostalim taktovima tvog novoga rada, novoga početka.

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se!” (Mt 7, 7-8)

 

Ante Simljanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Naći Framu

„On je nju tako zaljubljeno gledao kao da je cijelo nebo u njoj!“ – zbog ove rečenice sam u svoj tadašnji rokovnik zapisala natuknicu: – naći Framu! Naime, na prvoj godini faksa (prvog pokušaja studiranja) dok sam bila u nekoj tzv. ozbiljnoj vezi (koja je bila sve samo ne normalan odnos) čula sam od sestrine prijateljice da je išla negdje na neki Hod i da je tu upoznala dvoje mladih koji žive čistoću, i to bez poljupca, i da nikad nije vidjela da se muškarac tako odnosi prema jednoj djevojci. Tada nisam imala pojma da se radi o Franjevačkom tradicionalnom godišnjem hodu kojemu je cilj bio stići do kolijevke – Asiza. Iskreno, nisam znala da se radi o hodočašću, molitvi, bratstvu, kamoli o nekom svecu. Meni je jedini cilj bio pronaći nekoga tko će me tako gledati. Iako sam imala dečka kojeg sam sa svojih 18 godina „voljela najviše na svijetu“. Godinama nakon što sam došla u Framu, preokrenula svoj život, upoznala i krenula u avanturu zvanu Franjevaštvo, naišla sam na rokovnik i spomenutu natuknicu.

Ne mogu reći da sam ja tražila Framu, ona je našla mene. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas!“ – dio je Evanđelja s našeg vjenčanja. Pisala sam i vjerujem da ću cijeli život pričati kako sam kroz Framu našla i prijatelje za cijeli život, sada već kumove, osobu s kojom zajedno kročim svim životnim stazama, našla sebe i najvažnije u svega dala sam se u potragu za jedinom pravom Ljubavi. Kada me Frama „pronašla“, shvatila sam da je moj pojam ljubavi koji sam tako silno željela ostvariti bio puni promašaj. Danas je Valentinovo i moj prvi tjedan u Frami prije 9 godina je bio baš ovaj, ljubavni. Sektaški rekla bih ja tada. Ljubav je sve samo ne ono što sam ja mislila tada da je. Srcoliki baloni punjeni helijem, sa sve šljaštećim buketom najmirisnijih ruža i skupim poklonom kojeg je najvjerojatnije izabrala neka teta u parfumeriji. Kasnije je ljubav bila dvoje mladih koji pobožno zajedno mole i idu u crkvu… Oke, karikiram trenutno. Ali ljubav je puno veća i teža stvar. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ – također dio iz Evanđelja koji prethodi već spomenutom. Umiranje, tako bih trenutno opisala ljubav. Umiranje sebi i svojim željama svaki dan za one koje volim. I ničeg većeg od toga nema – reče Isus. Možda kad bi se zapitali što je najdragocjenije što možete pokloniti nekome na ovaj ili bilo koji drugi dan shvatili bi da je odricanje od sebe i svoje volje nešto što zahtijeva toliko muke. Položiti život svoj. Svakodnevno. Brisati sve definicije ljubavi i iznova usvajati nove. Bez očekivanja, davati sve. Ljubeći Ljubav koja nije ljubljena.

Vjerujem da će se moj pojam ljubavi s godina još mijenjati i poprimati oblike koje trenutno ne mogu ni zamisliti. Isto kao što ni onda nisam mogla zamisliti da ću danas imati nekoga tko me gleda onako kako sam ja to nekad zamislila. Puta dva! Sva moja očekivanja su se ostvarila, ali ne način na koji sam ja to zamislila. Već puno, puno ljepše i dublje. Smislenije.

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićKolumneNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Via et veritas et vita

Dok koračamo svojom stazom umreženom sa mnogo drugih, tuđih, nailazimo na mnogo raskrižja. Ta raskrižja mogu, a ne moraju značiti susret sa pješakom te staze. Možda samo na ten vidimo tmu, hladnoću i žudnju ugasla plamička za šibicom ili sav raskoš njihova gordog hoda i sjajna postojanja. Hoćemo li se uvući u tamu i postati suri ili dobiti ulogu šibice? Ili ćemo doći na gotovo i kao najniže stvorenje oskvrnuti i okaljati sav sjaj?

Ako previše obraćamo pažnju na zamke i zamkice, a pritom budemo brojali svaki kamen i kamenčić koji nam se nađe pod nogama, nećemo primjetiti da su zvijezde iznad nas. One koje samo čekaju da izaberemo jednu i lovimo ju. Da trčimo za svojim snom i protežemo se ne bismo li ga dohvatli, ostvarili. Svaki kamen predstavlja novo sutra. Ne znamo hoće li biti menhir ili toliko malen da ga ne vidimo. Ne ovisi o nama. Ono što ovisi o nama je naša volja, naš izbor. Ako se odlučimo skupljati najljepša kamenja, sve lijepo što se dogodilo u našim životima, imat ćemo finu zbirku šarenih, reflektirajućih kamenja. Skupljajući svaki onaj oštri i teški kamen otežat ćemo, iskriviti se, pući kao džepovi u kojima ih nosimo. I što onda? Onda dok te uspomene gledaš onako bačene, razasute, razbijene na tlu teško je razabrati koja je lijepa, a koja ne. Jer toliko ih nosiš u džepovima prijatelju, da su sve postale iste. I dok pokušavaš razabrati koja je koja, stojiš na mjestu, gubiš vrijeme, stariš… A vrijeme ide. Vrijeme se troši. Vrijeme se ne osvrće i ne brine ni za čim. A zvijezda na noćnom nebu čeka da je primjetiš i kreneš se igrati lovice s njom… Naš Isus nam kaže: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.” (Mt 6,34)

Moli, prijatelju moj. Moli i posti. Trudi se biti bolji i ostaviti sve loše iza sebe. Budi ona šibica u tuđem mraku i dostojanstven u tuđem sjaju. Slijedi Put govoreći Istinu živeći Život.

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracNaslovnaNovostiUmijeće malih koraka

Gospodariti nad samim sobom

Siječanj, kažu najdepresivniji mjesecu godini – „ponedjeljak“ godine koji bi vrlo rado prespavali ili lagano preskočili. S druge strane, početci su ljudima uvijek dragi. Ova godina se nekako forsirala sa svojim početkom jer bi trebala donijeti sve ono što je prethodna „odnijela“. Slobodu, npr. Pitala sam se je li stvarno vjeruju da će pomjeranje kazaljki s 11:59 na 00:00 donijeti nešto novo…

Planovi na početku godine nemaju smisla ako nisi u miru s Njim i sa samim sobom. Potražila sam citat kojeg sam toliko puta upotrijebila, i zanimljivo da sam ga prije 6 godina također iskoristila u siječnju:

„Svatko je sebe zarobio onim što je jače od njega. Ima samo jedna sloboda, samo jedna uzvišena vlast: gospodariti nad samim sobom!“. Ovaj put bih nadodala još jedan biblijski: „Grad razvaljen i bez zidova – takav je čovjek koji nema vlasti nad sobom“ (Izr 25,28). Mislim da je ovo vječna borba svakog čovjeka, upoznati sebe i pokušati se dovesti u red. Nama kršćanima je olakotno to što imamo cijeli niz uputa i savjeta koje „samo“ treba pokušati usvajati. Kako uspjeti sebe dovesti u red i živeći po pravilima biti slobodan? Baš kao i siječanj – jedva dočekan, a opet željan preskoka – pravila i sloboda zvuče kao antonimi. Često se za našu vjeru kaže da je ograničavajuća, puna zabrana i granica, staromodna i dosadna, a s druge strane toliki ljudi dožive slobodu kada je upoznaju. Gdje je kvaka?

Promatrajući samostane i redovnike, svećenike i Bogu posvećene osobe shvatila sam da svi imaju jednu zajedničku stvar – red i organizaciju. Sve ima svoje vrijeme – rad, molitva i odmor. Poznato je tko upravlja čim i  tko je zadužen za određene stvari; kad se to obavlja i kako. Određeni „red“ koji nosi svoju karizmu i pravila. Nerijetko vidimo da tamo gdje su stroža pravila i red, ljudi su sretniji. Prkos u meni uvijek vrišti: „Samo da ne moram i sve ću!“, ali što ako nešto moram? Što ako mi je za gospodariti nad samom sobom stvarno potreban red – prvo onaj unutarnji, a da bih postigla unutarnji, potreban je i onaj izvanjski. Odraz prostora u kojem živimo često (ne uvijek) je odraz prostora naše duše. Pa zašto se ne bih potrudila svaki dan uraditi nešto za prostor u kojem živim? Za koji mjesec sve može biti u nekom redu, pa mogu krenuti dovoditi i kritične odnose s ljudima oko sebe u novo stanje. Možda mogu započeti s nečim što me toliko živcira kao navike/tijelo/odgađanje…, i tako malo po malo početi upravljati vlastitom slobodom. Svim onim što mi ne da mira i muči me. Ne želim biti razvaljen grad i dopustiti da me zarobi bilo što osim slobode. Zato se trudim svoju narav krotiti disciplinom i redom, sljedeći Njegova pravila. Ponekad će to značiti da baš ništa neće biti onako kako sam isplanirala, a ponekad će biti mučno slijediti napraviti sve ono što moja današnja „To do“ lista ima. Ali sve dok je svaki moj naum ukorijenjen u Njemu, ishod nije bitan.

Na početku još jedne godine želim svima, prvenstveno sebi, da upoznamo slobodu djece Božje. Da svaki naš „kreativni nered“, „spontano djelovanje“ i „pravila su tu da se krše“ ne budu izlika nego duboko ukorijenjeno povjerenje da Onaj Gore iz svega može izvesti red, onaj životni u kojem sve ima smisao. Sam Isus kaže da nije došao ukinuti zakon (red) nego ga dopuniti (usp. Mt 5,17-19) pa neka nam On bude putokaz kako upoznati sebe i ovu godinu nadopuniti pravilima koja će nas učiniti spontanima i naučiti vladati nad vlastitim ja da bismo bili slobodni za sve ostalo.

 

 

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi