Naslovna Uncategorized
Kategorija:

Uncategorized

Fra Nikola JurišićHodKolumneNaslovnaNovostisliderUncategorized

Mreža i ja

Mreža.

Tako jednostavna a određuje naš odnos. Tebe i mene. U početku sam ja bio taj koji je svu svoju pažnju posvećivao mrežama. Od njih sam hranio sebe i svoje. Brinuo sam se o mreži da ulov u nju može biti bogatiji. Svo svoje vrijeme sam posvetio njoj. Krpao sam je kad je trebalo, čistio, slagao, bacao u jezero i zahvaćao ribe. Mreža poput svake druge.
Dok nisam susreo Tebe.

Tada si mi rekao: “Pođi za mnom i učinit ću te ribarima ljudi.”

Mreža.

Za taj i takav zadatak apsolutno neprikladna. Ali ako je ostavim od čega ću živjeti? Preko nje sam dobivao hranu. Jesi li vrijedan ostavljanja mreže, za mene nečega tako važnog? Nisam Ti postavio to pitanje a mogao sam, možda i htio. Dovoljan Ti je bio pogled da me razdvojiš od mreže. Od sada sam u njemu tražio utjehu i snagu, blagoslov i putokaz, život i nadu.

Zato je ona mreža i ostala iza mene u lađi na žalu. Bila je svjedočanstvo svima onima koji je pogledaju da postoji pogled koji može razdvojiti nešto tako neodvojivo poput ribara i mreže.

Vrijeme provedeno s Tobom od mene nije tražilo mrežu. Nikada je nisam trebao koristiti. Ti si mi dao sve što mi je trebalo jer sam i ja Tebi dao sve što je trebalo. Ti si meni dao sebe jer sam ja Tebi dao sebe. Međusobno sebedarje. A opet, sve je na mojoj strani. Koliko toga si Ti morao dati a kako si malo primio?! Nikada neću pojmiti tu razmjenu.

Ipak, bez mreže je ulov bio veći nego što bi ikada s njom mogao biti. Vrijeme bez mreže omogućilo mi je imati vrijeme s Tobom. Biti zahvaćen u Tvoju blizinu više je od zahvaćenog jezera riba u malenoj ribarskoj mreži. Mreža me nahrani na jedan dan i opet sam gladan. Opet je moram bacati. Tvoja blizina me hrani za vječnost. Ne moram opet bacati, ali duša čezne i neprestano boravi tu – u Tvojoj blizini.

Mreža.

Na kraju od mene tražiš da je opet koristim kako bismo zajedno lovili ljude. Zato si mi pokazao da trebaš moje dlanove da naučim činiti Tvoja djela. Pozivaš me da, nakon susreta s Tobom, izvezem na pučinu i bacim mreže za lov. Pronalazim je na istom mjestu gdje sam je i ostavio. Podsjetila me na trenutak prvog susreta s Tobom.
I onog Tvog pogleda. I riječi. I poziva.

Opet sam tu. Ista mreža. Isto jezero. Drugačiji ja. Zato i ulov završava drugačije. Upravo čudesno. Nakon mog neuspjeha događa se Tvoj uspjeh i Tvoja proslava. Da još jednom naučim da bez Tebe ne mogu učiniti ništa.

Zato još jednom ostavljam mreže kako bih mogao poći s Tobom loviti ljude. I još jednom odgovaram:

“Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!”


Mreža.

Tako jednostavna a određuje naš odnos. Tebe i mene. U početku sam ja bio taj koji je svu svoju pažnju posvećivao mrežama. Od njih sam hranio sebe i svoje. Brinuo sam se o mreži da ulov u nju može biti bogatiji. Svo svoje vrijeme sam posvetio njoj. Krpao sam je kad je trebalo, čistio, slagao, bacao u jezero i zahvaćao ribe. Mreža poput svake druge.
Dok nisam susreo Tebe.

Tada si mi rekao: “Pođi za mnom i učinit ću te ribarima ljudi.”

Mreža.

Za taj i takav zadatak apsolutno neprikladna. Ali ako je ostavim od čega ću živjeti? Preko nje sam dobivao hranu. Jesi li vrijedan ostavljanja mreže, za mene nečega tako važnog? Nisam Ti postavio to pitanje a mogao sam, možda i htio. Dovoljan Ti je bio pogled da me razdvojiš od mreže. Od sada sam u njemu tražio utjehu i snagu, blagoslov i putokaz, život i nadu.

Zato je ona mreža i ostala iza mene u lađi na žalu. Bila je svjedočanstvo svima onima koji je pogledaju da postoji pogled koji može razdvojiti nešto tako neodvojivo poput ribara i mreže.

Vrijeme provedeno s Tobom od mene nije tražilo mrežu. Nikada je nisam trebao koristiti. Ti si mi dao sve što mi je trebalo jer sam i ja Tebi dao sve što je trebalo. Ti si meni dao sebe jer sam ja Tebi dao sebe. Međusobno sebedarje. A opet, sve je na mojoj strani. Koliko toga si Ti morao dati a kako si malo primio?! Nikada neću pojmiti tu razmjenu.

Ipak, bez mreže je ulov bio veći nego što bi ikada s njom mogao biti. Vrijeme bez mreže omogućilo mi je imati vrijeme s Tobom. Biti zahvaćen u Tvoju blizinu više je od zahvaćenog jezera riba u malenoj ribarskoj mreži. Mreža me nahrani na jedan dan i opet sam gladan. Opet je moram bacati. Tvoja blizina me hrani za vječnost. Ne moram opet bacati, ali duša čezne i neprestano boravi tu – u Tvojoj blizini.

Mreža.

Na kraju od mene tražiš da je opet koristim kako bismo zajedno lovili ljude. Zato si mi pokazao da trebaš moje dlanove da naučim činiti Tvoja djela. Pozivaš me da, nakon susreta s Tobom, izvezem na pučinu i bacim mreže za lov. Pronalazim je na istom mjestu gdje sam je i ostavio. Podsjetila me na trenutak prvog susreta s Tobom.
I onog Tvog pogleda. I riječi. I poziva.

Opet sam tu. Ista mreža. Isto jezero. Drugačiji ja. Zato i ulov završava drugačije. Upravo čudesno. Nakon mog neuspjeha događa se Tvoj uspjeh i Tvoja proslava. Da još jednom naučim da bez Tebe ne mogu učiniti ništa.

Zato još jednom ostavljam mreže kako bih mogao poći s Tobom loviti ljude. I još jednom odgovaram:

“Učitelju, za Tobom ću kamo god Ti pošao!”

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Uncategorized

Bog je loš matematičar

 

Hladna je zimska noć. Većina ljudi već je pronašla sklonište od hladnoće u svom domu. Uživaju u zajedništvu jednih s drugima. Nisu mogli ni slutiti da se te noći ima dogoditi nešto neobično. Neki od njih već dugo vremena traže da ih nebo pogleda. Da se otvori. Da ih čuje. Predugo je trajala tišina. Neki su i živote podložili tome da nebo približe zemlji. Tko zna jesu li tu večer možda osjetili utjehu?

Nekoliko pastira je pod vedrim nebom. Kao i uvijek – brinu o janjcima, da im se nešto loše ne dogodi kako bi ih mogli donijeti u Hram. Čuvaju ih da budu savršeni za žrtvu. I kao takvi – odbačeni su od svojih jer su nečisti. Žive tako u svome miru. Svaku večer plavo nebo ih prekrije a sjaj zvijezda im ne dopušta da ostanu u trajnoj tami.

Sve do jednom.


U toj noći kad se sve promijenilo.
Oni koji su patili – konačno su dobili utjehu.
Oni koji su lutali – konačno su dobili Put kojim trebaju ići. Zvijezda ih vodi k Njemu.
Oni koji su bili gladni Božje blizine – mogu Ga pronaći kako im se daruje u jaslama kao hrana.
Oni koji su bili žedni Božje ljubavi – sada mogu pristupiti ovoj Božjoj uzvišenosti odjevenoj u jednostavnost i piti s najčišćeg izvora.
Oni koji su strpljivo čekali i molili nebo da se otvori – konačno su dobili uslišanje.

Oni pastiri prvi su čuli radosnu vijest: Rođen je Kralj! Slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudima, miljenicima Njegovim! Od svih su bili odbačeni, ali ne i od Njega.

Zamisli sebe u takvoj situaciji. Posve mirna noć biva prekinuta otvorenim nebesima. Pogled se proteže u vječnost i vidiš ono što nitko nikada vidio nije. Čuješ pjesme kakve nitko nikada nije čuo. Jer – konačno – rođen je Emanuel! – Bog je s nama!

Takva je bila i druga hladna noć.


Na prohladnoj litici u Grecciu jedan je zanesenjak htio taj događaj Božje poniznosti prikazati ljudima. Htio nam je približiti Onoga čije se blizine bojimo i za kojojm čeznemo. Toliko Ga je ljubio. I ta je noć bila hladna. Ne sumnjam da ju je sami događaj ogrijao. Bar srca onih koji su bili prisutni. Ljubav Božja dotiče sve one koji joj se približe.

Zašto misliš da bi i s tobom bilo drugačije?

Možda je i u tvom srcu zima. Strah te pristupiti jer si toliko krivoga u svom životu učinio i nemaš što donijeti pred Isusa. Velika nam je pomoć ta što Bog nije takav. Ne traži ništa od nas nego ono što imamo – naše srce. Kakvo god ono bilo.

Ako je uprljano grijehom – On je jedini koji ga može očistiti.
Ako je izgubilo volju da živi bolji odnos s Njime – izdaleka ga čeka da Mu se vrati u zagrljaj!

Ako misliš da Ga nisi vrijedan i dostojan, da ne zaslužuješ biti u Njegovoj blizini – ne brini! Nitko nikada nije ni bio ni vrijedan, ni dostojan niti je to zaslužio. Zato je Božić veliki dar Boga čovjeku. Želi da Ga ti primiš u naručje i griješ kako znaš. Da Mu pomogneš.

Znam da nema smisla.
Bog daje sve.
Apsolutno.
Ništa nije zadržao za sebe.
Darovao nam se potpuno.
Predao se u naše ruke.
A od nas ne traži ništa drugo nego naše srce.
Ranjeno, uprljano, izgubljeno, hladno.

Izgleda da Njemu ne ide naša matematika.
Nije to razlog da i ove godine budemo daleko od Njega.
Napravimo jaslice u svom srcu.
Ne trebaju biti ni okićene ni ukrašene.
Dovoljno je pripremiti jasle.
Ostalo će On sam učiniti.

fra Nikola Jurišić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaUncategorized

II. SPORTSKI SUSRET FRAME HERCEGOVINA

U subotu, 18. rujna 2021. godine pod geslom “U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe! (Fil 2,3) održan je II. sportski susret Frame Hercegovina u Posušju.

Te subote u jutarnjim satima Posušje je počelo odzvanjati smijehom i pjesmom hercegovačkih framaša. Program smo započeli svetom Misom koju je slavio područni duhovni asistent, fra Marin Karačić, a svojim pjevanjem uzveličao zbor Frame Hercegovina. Nakon mise napravili smo zajedničku fotografiju i krenuli na ručak, gulaš koji su pripremile vrijedne ruke Posušaka.

U 14 sati smo se spustili do Gradske dvorane u Posušju gdje nas je pozdravio fra Marin, uputio par riječi pozdrava, a i upozorenja, na poštenu igru i zajedničko podupiranje svakog bratstva. Utakmice su uistinu bile napete, a sljedeće Frame pokazale su se najuspješnijim:

Nogomet (muški):
1. mjesto: Frama Kočerin
2. mjesto: Frama Humac
3. mjesto: Frama Posušje;

Stolni tenis u parovima:   

1. mjesto: Frama Mostar
2. mjesto: Frama Međugorje
3. mjesto: Frama Široki Brijeg;

Odbojka (ženske):
1. mjesto: Frama Široki Brijeg
2. mjesto: Frama Humac
3. mjesto: Frama Tomislavgrad.

Ovim putem želimo zahvaliti svim onima koji su doprinijeli realizaciji ovog projekta, našim donatorima, framašima iz Posušja na nesebičnom volontiranju i svim framašima iz Hercegovine bez kojih ovo ništa ne bi bilo moguće!

Matea Ostojić, područna tajnica

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
KolumneKroz susret do promjeneMarija-Zorka VasiljNaslovnaNovostisliderUncategorized

Vapaj duše

Negdje ispod debelog sloja prljavštine i gnjilosti.
Ondje gdje se nakuplja ono nešto imenom grijeh.

Gdje žive mlakost i uzaludno trošenje vremena.
Gdje nazdravljaju oluje ljubomore i zavisti.
Gdje plešu lutanje i pretjerano razmišljanje.
Gdje planiraju propast bludnost i ljutnja.

Negdje ispod debelog sloja prljavštine i gnjilosti.
Ondje gdje se nakuplja ono nešto imenom grijeh.

Gdje su probijene i najsitnije čestice ljubavi i duhovnosti.
Gdje ružne riječi šamaraju blagost.
Gdje svjetovno pobjeđuje u borbi sa duhovnim.
Gdje psovka ruši kuću dobrote.
Gdje svađa nadvladava smirenost.

Negdje ispod debelog sloja te prljavštine i gnjilosti.
Tamo gdje se nakuplja grijeh –
nečija duša ipak vapi:

“Gospodine, ako hoćeš, ozdravi me. Izliječi me. Očisti me.
Gospodine moja te duša treba.”

Negdje ispod debelog sloja prljavštine i gnjilosti čuju se Nečiji koraci.

Marija-Zorka Vasilj

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Majko, oslobodi me podrazumijevanja

U životu toliko stvari uzimamo zdravo za gotovo. Podrazumijeva se da nam je normalno slobodno disati, kretati se i živjeti po nekim našim kriterijima “podrazumijevanja”. Pojava tek malenoga problema stvara u nama nemir i vapaje u Nebo: “Pa zašto baš meni?”. Danas razmišljam što bi bilo da je Gospa bila poput mene i podrazumijevala ono što bih ja sigurno kao Spasiteljeva Majka tražila. Npr. prvo bih od Boga tražila da kad već žrtvujem svoj život i volju da me oslobodi od tereta neimaštine, bježanja, straha i mača boli. Drugo, vjerojatno bih zatražila i lagodniji život da se ne mučim jer samo: “Neka mi bude po tvojoj Riječi!” – podrazumijeva se – i više je nego dovoljno.

No, On me poznaje i ne daje mi preko mojih mogućnosti. Računao je na moj karakter i osobnost i u skladu s tim me odgaja i pušta da prihvaćam ili odbijam ono što mi On šalje.

Dok smo se vozili danas, poželjela sam se napiti hladne vode i osvježiti se; stali smo na prvu benzinsku postaju i besplatno sam ušla u zahod, umila lice i natočila vodu. Besplatno. U trenutku vrućeg ljetnog dana mi se to podrazumijevalo i učinilo tako normalno, ali mi kroz glavu prođoše sva ona dječica u Africi koja umiru jer nemaju ni decilitar vode koji bi im omogućio preživljavanje. Kako to da se meni podrazumijeva takva mogućnost, a njima ne? Jesam li ja to zaslužila nečim, a oni nisu? Brojna pitanja i odgovori su me kao i uvijek postidjeli i po tko zna koji put naveli da iznova preispitam sva svoja podrazumijevanja i zahvalnost.

Gospa nije podrazumijevala bilo što. Bila je lišena očekivanja kako vlastitih tako i okoline. Živjela je slobodu koja nije bila oslobođena kušnji, muke i trpljenja. Bila je i ostala jednostavna službenica, slušateljica Riječi i kraljica prihvaćanja Božje volje. Zbog toga što nije podrazumijevala nagradu i lagodan život pun olakšica danas slavimo njen prelazak duše i tijela u Nebo – nagradu kojoj je Gospodin jedinoj na ovome svijetu udijelio. Ona – putokaz k Njemu, tako lagan, a tako težak. Ne dozvolimo da nam se podrazumijeva bilo što – jer je Njegov dar što smo Mu zahvalni, ali naša hvala Njemu nije potrebna.

Antonia Primorac

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Ivana MilićevićKolumneUmijeće malih korakaUncategorized

Petak

 

Uze me uza se zajedno s onima koje najviše volim,
i povede nas na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred nama.
I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma
– nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti.
Gledala sam očima u sjaj, i nisam se rukama branila iako je bio sjajniji od ičega što sam prije vidjela, sjajniji od svjetla Sunca u podne.
Neodoljivo me privlačilo gledati, i gledati…
Oko mene bila je gora visoka
iako sam bila na ledini, u zadnjoj klupi kapelice, u dvorani…
Oko mene bila je osama
iako sam bila ramenom naslonjena na ono najmekše četiri centimetra više od moga, u zboru, i među tisućama kojima ne znam imena…
Oko mene bilo je neobjašnjivo tiho
iako je svirala himna susreta, glas se čuo sa zvučnika, i šaptali smo jedni drugima…
Oko mene bio je dan,
iako sam se kroz mračni hodnik vraćala u sobu, klečeći gledala u danicu, sjedila pored vatre…
Oko mene se smračivalo
iako su svjetla s pozornice bljeskala, i jasno sam vidjela lica, i tek je bilo jutro…

Prihvatila sam i rekla: Dobro mi je ovdje biti. Neka nas zajedno.
Doista nisam znala što govorim. Čula sam to negdje prije.
I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidjesmo doli Isusa sama.
Sišli smo s gore.
I nestade mi sjaja pred očima.
Uspinjem se ali nikako dovoljno visoko nisam na gori, od ljudi se sklanjam ali nisam u osami.
Ne osjećam…

Preobraženje Gospodinovo pripremalo je Petra, Jakova i Ivana za susret s neprihvatljivim i neshvatljivim Velikim petkom.
Svaki trenutak sjaja priprema me za nešto što tek slijedi…
U povratku s gore. U silasku u realnost.
Ili nekad još kasnije.
Krajem tjedna. Na Petak. Pa koji god dan i datum taj moj Petak bio.
Vjerujem.

Ivana Milićević

0 komentar
2 FacebookTwitterPinterestEmail
Ante SmiljanićKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Dijete Božje

Od malena žurno želimo odrasti. Želimo preskočiti ogradu koja dijeli dva svijeta: svijet djece i svijet odraslih. Ali gdje je ona postavljena? Koliko je visoka?

Svjesni smo da vrijeme brzo prolazi. Često razmišljamo o prolaznosti života i utrošenu vremenu iako znamo da po tom pitanju ništa ne možemo učiniti. I tako živeći napetim životom i ne shvaćamo da je Bog uz nas, da je njegov prst u svemu. Ne vidimo ili ne želimo vidjeti što nam poručuje, a poručuje nam da budemo kao djeca. Brutalna iskrenost, bezbrižnost, sreća… To su osobine koje krase svako dijete i kojima moramo težiti. Ali zašto se one u nama tokom života pritaje? Zašto jednostavno ne ostanemo onako luckasti i razigrani? Zato što život pred nas stavlja izazove i mijenja naše ponašanje, navike i poglede. “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Mt 18,3) Bog voli djecu. Vjerojatno zbog onih osobina koje sam ranije naveo. Vjerojatno zato što nisu nikom ništa skrivila i što upijaju kao spužve i kasnije mogu biti loša samo ako je njihova okolina u ključnom trenutku bila takva.

U svakom od nas čuči jedno dijete koje čeka da ga u svom srcu pustimo da se vrati preko one ograde. Možda sebi djelujemo odraslo, ali nismo i nećemo prestati biti djetetom: Božjim djetetom.

Ante Smiljanić

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
NaslovnaNovostisliderUncategorized

Održan seminar za predstavnike Frame u vijeću OFS-a i bratske animatore OFS-a u Frami

Nakon što je izglasana smjernica nacionalnog vijeća o potrebi ojačavanja povezanosti OFS-a i Frame, 19. lipnja 2021. održan je jednodnevni seminar u Međugorju. Na seminaru su sudjelovali framaši i trećari iz 15 mjesnih bratstava Frame Hercegovine.

Program je započeo u 9 sati, pozdravom područnog povjerenika za Framu, Kristijana Primorca, i područne predstavnice Frame u vijeću OFS-a, Marije Rezić. Nakon zajedničke molitve časoslova, uslijedilo je upoznavanje sudionika seminara kroz igru Pogodi tko?.

Fra Nikola Jurišić je zatim održao predavanje na temu: OFS i Frama – poziv na služenje. Kroz predavanje smo slušali o primjeru služenja Isusa, kojeg su nasljedovali i sv. Franjo i majka Terezija. Čuli smo dio čitanja iz Novog Zavjeta, kao i dio franjevačke pisane baštine, koju je sv. Franjo ostavio u Opomenama ili su drugi pisali o načinu života svetog Franje. ”Služenje u isto vrijeme predstavlja i umiranje i rađanje, i život i smrt. Služenje znači umrijeti sebi, svojoj sebičnosti, a roditi se na služenje i pomaganje drugomu… Služiti možemo kroz materijalna dobra, naše talente i vrijeme.” Služenje uistinu mora biti prožeto Ljubavlju. Služenje je bitna zajednička karakteristika Frame i OFS-a te nas ujedinjuje u ustrajnosti na životnom putu.

Nakon ručka, Antonia Primorac je podijelila svoje svjedočanstvo životnoga poziva. U svjedočanstvu je podijelila svoja iskustva od najranijih dana, svoja lutanja, traženja (i nalaženja), svoj put kroz Framu i OFS. Ovaj dio seminara izazvao je cijeli spektar emocija kod sudionika i sve nas je potaknuo da umnožimo vjeru, učvrstimo nadu i usavršimo ljubav. Prožela nas je vjera u Gospodinovu neizmjernu mudrost, nada u milost koja nam dolazi po providnosti i ljubav koju trebamo davati i poticati u našim bližnjima.

Nakon svjedočanstva, uslijedio je rad po grupama gdje su predstavnici Frame u vijeću OFS-a i bratski animatori u Frami dijelili svoja iskustva u mjesnim bratstvima te probleme na koje nailaze, izrazili su želju za boljom povezanošću i smišljali ideje za bolju suradnju. Na plenumu su svi sudionici podijelili sve ideje, prijedloge, želje za budućnost svojih mjesnih bratstava te se nadamo da će ovaj seminar uroditi plodom.

Seminar smo završili molitvenim programom koji je uključivao ispovijed, molitvu krunice, svetu misu i klanjanje.

Antonia Primorac

fra Nikola Jurišić

0 komentar
1 FacebookTwitterPinterestEmail
BratstvaframaFrama Široki BrijegNaslovnaNovostisliderUncategorized

Hodočašće Frame Široki Brijeg u Međugorje

Hvaljen Isus i Marija!

U subotu, 5.6., u ranim jutarnjim satima oko 120 Framaša i ostalih župljana, zajedno s duhovnikom, uputilo se pješice u Međugorje iz Širokog Brijega.

Okupili smo ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu te svoj dan započeli molitvom predanja Bogu i Gospi. Zamolili smo ih da nas vjerno prate i štite na našem putu te da svi sretno stignemo do odredišta. Nakon toga uputili smo se na Hodočašće do Međugorja. Ovo hodočašće posebno smo prikazali kao zahvalu našoj Gospi što je s nama sve ove godine i što je izabrala baš naš hrvatski narod i došla k nama; a također molili smo i za svoje vlastite potrebe.

Veći dio puta išli smo svi zajedno, a jedan pak dio bili smo podjeljeni u manje grupe, u kojima smo intezivnije molili.

Smijeha, razgovora, molitve, ohrabrivanja i međusobne podrške nije nedostajalo cijelim putem. Bogu hvala, svi smo sretno došli do našeg odredišta i cilja ovog hodočašća. Po dolasku u Međugorje formirali smo krug oko Gospinog kipa te izmolili molitvu Franjevačke mladeži i zahvalili se Gospodinu za sve milosti, a potom smo sudjelovali na svetoj misi koja je bila kruna cijelog puta.

Predvoditelj misnog slavlja u nadahnutoj je propovijedi rekao: “Čovjek u Međugorju lakše osjeća Boga.” Uistinu, toga smo svi svjedoci. Međugorje nas uvijek iznova privlači i zove. Majka Marija nas čeka raširenih ruku i poziva na obraćenje. Stoga je ovo hodočašće, prije svega, bilo odgovor na Gospin poziv da dođemo njezinom Sinu i predamo svoj život i svoju svakodnevicu u Gospodinove ruke.

Kući smo se vratili pomalo umorni, ali iznad svega ispunjeni i zahvalni. Naravno da pjesme u autobusima nije nedostajalo i nikakav umor nas nije mogao omesti u pjevanju iz sveg glasa.

Mir i dobro!

 

Frama Široki Brijeg

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Antonia PrimoracKolumneNaslovnaNovostisliderUmijeće malih korakaUncategorized

Čisto srce stvori mi Bože

Čisto srce stvori mi, Bože!“ Imperativ upućen Bogu. Napisao ga je kralj David u svom psalmu nakon svih grijeha počinjenih zbog samo jedne želje njegova srca (ona priča u kojoj uzima ženu svog najboljeg vojskovođe, Bat Šebu). Možda je ovo jedna od najsnažnijih molitvi u kojoj je sve što nam je potrebno za život sadržano. Kako? Isus nas uči da sva prljavština ne dolazi ni od kuda nego baš iz srca, a u srcu se nalazi sve. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke.“ (Usp. s Mt 15,19) Je li moguće da su u njemu i naši najdraži i ono najgore što možemo imati, zajedno u paketu? Nikada ne bih voljela dragu osobu dovesti u vlastiti nered grijeha, a što ako ona tamo živi stalno? Ne preostaje nam drugo nego raditi na tomu da prostor svog srca održavamo čistim.

U mlađim danima sam bila uvjerena da trebam slijediti svoje srce bez obzira na sve jer: #srcezna #slušajsvojesrce #srcevodičsvemu. Onda sam čula jednu propovijed koja mi je otvorila oči. Srcu ne treba vjerovati upravo zbog gore već navedenog – u njemu je sve – i dobro i loše. Često ne vidimo ono loše jer ni ne pomišljamo da srce koje je simbol ljubavi može pogriješiti. Oslobađajuće je bilo čuti da je ljubav odluka koliko god neromantično zvučalo. Srce može voljeti i ono što je razarajuće za mene, moje zdravlje, obitelj, prijatelje… i ono uglavnom srlja ako se ne uključi zdrav razum i borba protiv vlastite volje ispunjene grešnim sklonostima. Bilo da se radi o malenom djetetu čije srce baš voli znatiželjno dirati sve što ne smije, ili zaljubljenom studentu koji ostavlja sve da bi pobjegao s curom čije srce – eto baš voli probati razna opojna sredstva ili djedici koji unatoč svojim dijagnozama i dalje noću rado poseže za hladnjakom – shvaćate poantu? Sve ono što volimo ne znači da je i nužno dobro za nas. Treba dobro promisliti je li dovoljno da srce nešto želi, uključiti prije svega glas razuma i onaj dio srca koji je darovan Odozgor.

Čisto srce je najskupocjeniji poklon kojeg možemo tražiti od Oca. Da bismo u njega mogli pohraniti naše najdraže, da bismo mogli dostojno slijediti Njegov put, da bismo mogli biti iskreni prema sebi, a onda i prema drugima. Ne smijemo dopustiti tom „običnom organu“ vladanje našim odlukama. Borba je to protiv sebe, svakodnevna i mukotrpna. Ali tu je onaj imperativ s početka u kojem Bogu doslovno „naređujemo“, iskrena srca svjesni svoje grešnosti, da nam stvori takvo srce koje će znati biti mudro i pravedno, i pomogne nam u njega pohranjivati sve ono dobro dok se barem malo ne raščisti. Ne slušajmo svoje srce kada postoji i najmanja sumnja da ono donosi odluku koja – premda na prvu veseli – razara sve nakon. Poslušajmo Davida koji vapi Gospodinu nakon što je slijedio svoje srce. Od srca vam kao i majka Crkva na današnji dan preporučujem najdraži psalam:

„Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!“

(Ps 51,5-13)

Antonia Primorac

0 komentar
0 FacebookTwitterPinterestEmail
Noviji postovi
Stariji postovi